“Koliko dugo se nismo culi?” -“Ne znam, nekoliko dana.” (Laz. Znala je tacno koliko dana su zaratili daljinama i otkad joj tisina lupa o zidove. Ali mu je ocutala.)
Znate, ljudi se obicno plase tisine, ali ona ne. Volela je tu bol koju joj je nanosila. Sedela bi na krevetu i videla njega za kompjuterskim stolom, kako plavim bistrim okicama zmirka trazeci pesmu koja ga podseca na nju. Zatim bi njegov smeh preplavio i obojio zidove u boje zdravog zivota. I primecivala bi kako jedino pod svetlom njenog lustera, koje je inace vrlo lose,(zbog kog je ocoravila, jer je na njemu okaceno brdo stvari koje bi joj smetale dok sredjuje sobu) , taj njegov oziljak na donjoj usni u desnom uglu bio vidljiviji nego ikad. Njena soba je mirisala na njegov miris i ona bi taj parfem prepoznala u prevozu, na ulici i uvek bi joj barem jedno oko zasuzilo.
Znate, on zapravo nikad nije bio u njenoj sobi, ali bi ga ona uvek videla. Zbog toga ona i toliko laze.