
Sta je to sto nas cini, drzi na okupu? Cuva nasa cutanja, uspomene, inepcije, gorke krivice...misli lutalice?
Zasto nestaje taj glas koji odzvanja u nasoj glavi, i pokusavajuci da nadje kapiju biva zarobljen u zaboravu?
Ko smo mi? Sama ljuska,obojeni raznim bojama, markirani oziljcima iz ratova, detinjstva, nepaznje, ljubomore, borbe...
Mi smo samo pokretne sredine, vecno zarobljene u mesu nasih predaka. Ograniceni imaginarnom linijom dugih korenja iz proslosti, koje smo deo-samo preko krvi i mesa.
I to ne bi trebalo da bude vazno, ali nekima jeste...