Preko puta mog ulaza su tri kontejnera za smeće, što nije neki lep prizor, ali navikla sam. Svakodnevno viđam razne likove do pola zagnjurene unutra, što vazda odatle iščeprkavaju sekundarne i tercijalne sirovine koje bi mogle da im život učine boljim. Tuđi otpaci će uvek nekoga obradovati, osim ako nisu ljuske od krompira i korišćeni ženski ulošci.
Pored kontejnera su ostavljena kolica. Gledam i ne verujem. Prava pravcata invalidska kolica. Svašta sam zaticala pored kontejnera, ali ovo nikad. Zastajem ispred svog ulaza i buljim u njih od preko puta ulice. Lepo sklopljena, umotana u najlon kesu, ko nova, blistaju srebrnim sjajem, neoštećena, dva velika točka, dva mala, platno za naslon i sedalo između njih. Deluju ispravno. Ne smem da im priđem u strahu da bi me neko od poznatih mogao videti i zagledam ih sa distance. Stojim ukopano, a onda se okrećem i ulazim u zgradu, dok mi glavom nekontrolisano prolazi mnoštvo nebuloznih pitanja i odgovora.
Kome bi mogla poslužiti? Ne znam nijednog invalida. Zašto ne znam nijednog invalida? Pa i da ih znam, svako već ima svoja vlastita kolica. Koliko koštaju invalidska kolica? Zašto ih je neko bacio? Zato jer je onaj koji ih je koristio umro? Ma možda nije umro nego ih je samo privremeno koristio jer je polomio nogu. Ne, ne kupuju se kolica zbog slomljene noge. Otpada. Zašto se ne usuđujem da ih uzmem, spustim ih do podruma i onda razmotrim šta bih sa njima mogla uraditi? Ma nee, nosim kese sa hranom, ne bih mogla sve odjedanput da ponesem. Da, ali kese sa hranom mogu da ostavim u dvorištu i odmah potom da se vratim po kolica. Zašto da se vratim po invalidska kolica? Ja nisam normalna. Zašto o tome razmišljam? Zašto o tome razmišljam sa tolikom nelagodom? Koj mi je? Kolica pa kolica... šta me se tiče...
Ali moj deda ima 89 godina i vrlo je onemoćao, jedva mrda od starosti i bolesti. Zašto njemu ne bih dala ova invalidska kolica i vodila ga u duge šetnje Kalemegdanom? Dok šacujemo mlade trebe golih stomaka i ližemo sladoled, vozim ga u slalomima po asfaltnim stazama kao u Indianapolisu i oboje uživamo, a on naročito. On to sada ne bi sebi mogao priuštiti sopstvenim nogama, bez kolica. Da mu učinim poslednje godine uzbudljivijim i lepšim? Ali ako mu odnesem kolica, deda isto tako može da se naljuti na mene, da me otera u pm i da me ubeđuje kako on još uvek može da trči štafetu s preponama, kada bi hteo, ali neće... a ako se pak ne naljuti, nego se obraduje, posle jedne naše šetnje misliće da treba svaki dan tako da šetamo, gnjaviće me iznova i iznova da ga vozam po Kališu, da gleda mladost i udiše život... a ja za to nemam vremena. Ma niko za to više nema vremena. Izvini deda, pomislim.
A šta ako se deda šlogira i zatrebaju mu kolica? Mama će morati da mu kupi nova. A zašto bi mu kupovala nova, ako mu ja odnesem ova? Ali zašto ih onda ne uzmem i stavim u podrum? Ali deda se nije šlogirao, a možda ni neće. A šta ako se ja šlogiram i ostanem nepokretna i budem morala da se krećem kolicima? Jezik pregrizla. Stvarno sam daleko otišla.
A šta ako se šlogira neko iz familije? Keva? Jao neee, opet. A ćale? Pre će on, ima hipertenziju, odavno je na pilulama. Jao jadan ćale, nisam normalna.
Ko se vozio ovim kolicima? Žena? Muškarac? Dete? Trajni ili privremeni invalid? Kakav mu je bio život? Loš? Turoban? Usran? A možda i nije. Možda je bio lepši od mog, bogatiji i interesantniji od života svih ljudi koje poznajem. Da li je pišao u gaće i da li su kolica natopljena njegovom mokraćom? Jes' pa onda sad ja da vozim dedu okolo u njima... Ali koja su to razmišljanja primitivnog mozga? Kolica se uvek mogu oprati, dezinfikovati ili popraviti... ma vidi mene, kakva bre dezinfekcija? Zamišljam kako ih cimam tri sprata do stana u strahu da ne naletim na nekog, a onda zaprepašćenoj deci objašnjavam kako nikad nije na odmet imati invalidska kolica u kući. Da se nađu, zlu ne trebalo... i već zamišljam kako me deca gledaju kao da sam flipnula, jer u našem malom stanu nema mesta ni za dovoljan broj stolica, a kamoli za kolica. Zašto pogled na invalidska kolica izaziva nelagodu? Zato što nas podsećaju na nesreću, bolest, patnju. Čak i kad su sama, bez bolesnika, odbačeni predmet pored kontejnera za smeće. Kao da bi na njima moglo pisati – ko me uzme, usrećiće se.
A da ih utopim negde? Kome? Preko oglasa? Cena – sitnica. Mogu li dobiti bar tridesetak vrića za polovna kolica i onda odmah te pare potrošiti na frizera? Ali ja imam lovu za frizera, pa zašto da se bakćem? Možda na kozmetičara? Solarijum? Fuck! Nisam normalna!
A da pozovem prijatelje i poklonim im kolica? Nego, kome bi zatrebala? Kao, ej Dućo šta radiš srce, je l' ti trebaju invalidska kolica? Glancerica! Ili, ej Dućo, kako je tvoj tata? Šta, imao je infarkt? E jebi ga, šteta što nije imao moždani udar! Da je nepokretan ili polupokretan, mogla bih da vas častim jednim divnim invalidskim kolicima. Otkud mi? Ma ne pitaj, dobila sam na nagradnoj igri... ili, ma umrla bakica od preko puta, pa ko velim, da se ne baci.. pozdravi ćaleta! Ne ide.
A da ih sakrijem u podrum i nikom ne pričam, dok ne iskrsne povoljna prilika? Koja povoljna prilika? Moj budući moždani udar od preteranog besmislenog stresiranja? Vidim sebe kako ležim oduzeta u «Svetom Savi» i doktori mi saopštavaju kako su oštećenja na mozgu prevelika i da nikad više neću moći da hodam. Ali onda odvažno izvlačim keca iz rukava i drhtavim mumlajućim vokalom neartikulisano krkljam radosno «Bingo! Ja već imam kolica!» Baš sam ih zajebala! Uštedela sam stotinak evra dodatnog troška. Lucky me!
Ulazim u kuću i ostavljam kese iz prodavnice. Sad su mi slobodne ruke. Sad mogu da se vratim po kolica. Zašto da se vratim? Ne želim ta kolica! Ali ta kolica, glavni su junak moje dnevne drame i zaslužuju da budu ovekovečena, makar samo jednom fotkom mog digitalnog, zastarelog ixus-a. Moram bar to da uradim. Zbog sebe. Zbog njih. Ne viđa se često taj prizor na ulici. Uredno sklopljena invalidska kolica u najlon kesi, pored kontejnera. Moram da imam tu sliku! To je ono što niko nikada nije uslikao u mojoj ulici, a verovatno ni u celom gradu. Uzimam fotoaparat i trčim ko luda niz stepenice, pa kroz dvorište, do ulice.
Nema više kolica!! Neko ih je već odneo! Stojim s fotoaparatom u ruci, na ulici, pored kontejnera, ko popišana. Nema mojih kolica!! Kad pre? Gledam niz ulicu. Nigde nikog. Samo su parkirani automobili tu, ali oni nisu ništa videli. Ko li se to usrećio s mojim kolicima? Ostadoh bez fotke. Šteta. Ali iznenada me preplavljuje neobjašnjiva radost. Nemam više problem, niti bilo kakvu nedoumicu, samo veeeliko olakšanje i radost što je problem bio tako ogroman... a odjednom ga već nema.
Rešen sam od sebe.
Ko rukom odnet.
Vraćam se kući, spremam se poletno i odlazim kod keve na Medak. Obećala joj, pa ajde. Ima super frizerku u komšiluku. Izlazim iz 29-ke na pretposlednjoj stanici, još uvek pod utiskom kolica. Kad tamooo.....
Ljudi stvarno nisu normalni šta sve ne ostavljaju po kontejnerima i oko njih. Ubeđena sam da to možeš da vidiš samo u našem gradu. Vadim ixusa i.....

Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (30) | Pošalji komentar
