Moj Luka je čudo.
Ne znam na kog se izmetnuo. Na onu moju kilavu i njenu glupu familiju sigurno nije. Al’ kad se setim sebe u njegovim godinama... pljunuti ja . Života mi... k’o preslikan.
Nego, voli da krade. To me brine. Drpa gde stigne. Brinem brate, otac sam mu. Ajd’ što dekra, nego ga i vataju. Ko guska u maglu. Kako da ne poludim brate? Takav je od malih nogu. U početku je izgledalo bezazleno, naivno, čak i simpatično, ali to je bio vrtić - igračke, čokoladice, žvakice...
Kad je krenuo u školu, nastavilo se. Počeo da dolazi u novim duksevima, patikama, jaknama, sve žako, firme ovoono... Kao džorao se s ovim, džorao s onim. Kakvo džoranje brate...
Zvali me u školu, ja odem, a tamo gomila kečeva i neopravdanih... Ima neku beštiju nastavnicu. Priča o disciplinskim merama, isključenju, nastavničkim većima. Razvalio malom Djilasu labrnju jer ga je
A onda su mi
Da stvar bude najgora, u taj čas upada u kuću odjednom onaj moj izrod Pera. Otključava vrata i pravo na nas - na mene, malog Simića, velikog Simića i njihovog gorilu. Prolazi pored nas u stilu “dobro jutro... i laku noć” , onako vrckav, mirišljav i našminkan ko neka frajlica. Ne znaš dal je žensko dal muško. Ko zna odakle je stigo. Ja u zemlju da propadnem. Našo kad da dođe kući. Nikad lošiji momenat.
Obično spavam kad se vrati, pa ga ni ne vidim. A sad... puna kuća, a on ko s Marsa.... Popizdeo sam. Reko sam Simićima “izvinite, neće se ponoviti”, eeej tim budalčinama... Kad su otišli, odvalio sam Luki par šamara reda radi. Roditelj sam bre.
Luku smo premestili u drugu školu da se više ne zlopati sa idiotima, da ga spasem loše okoline. On je vrlo samostalan još od malih nogu. Kad ga nema do kasno, majka ga traži po Tašu, Pionircu, na fliperima, poker automatima ili u igraonici. Zaigra se dete i izgubi pojam o vremenu. Ponekad ode na Kališ, ali se uglavnom vrati do ponoći. Ne uzbuđujemo se previše kad ga uveče nema. Te večeri sam već bio u krevetu, kad je zazvonio telefon. Inspektori MUPa: “Vaš
“Mamicu mu jebem, zadržite ga slobodno. Nek prespava kod vas da se malo opameti, pa ga sutra dovedite. Ne pada mi na pamet sad da dolazim”, rekao sam im.
Dovedoše ga sutradan dvojica murkana u uniformama. Sve komšije su ih videle. Otvorili mu dosije, proveravaju podatke. Zakazali razgovor u socijalnoj službi. Maloletnička delikvencija. Ma pusti bre... komplikacija za komplikacijom. Zgazio bi ga tu pred njima, al’ kad sam čuo da je sam samcat obio golfa, da je isključio alarm, odvezo ga na drugi kraj grada i izvadio muziku, zadivio sam se. Nisam ni znao da zna da vozi auto. Eeeej bre, pa ja sam se u njegovim godinama igrao klikerima, a on deaktivirao alarm i vozio bez ključa. Stvarno je zmaj. Ko ga tome nauči i gde? Kaže da su ga nagovorili stariji mangupi, a nije hteo nikog da druka. Iz stanice ga doveli izubijanog s podlivom ispod oka. Umlatili ga. Mamicu im pandursku! Otimao se dok su ga privodili, šutirao ih u cevanice, jedva su ga svladali, bacili ga u lisice. Borio se ko lav. A oni s detetom ko s najgorim kriminalcem. Životinje pandurske! Kakvo je to postupanje po službenoj dužnosti? Malo je falilo da ih obojicu nokautiram. Ajde da sam ga ja svojom rukom, ali oni? Ko im daje za pravo da biju tuđe dete? Otac sam mu, boli me nepravda.
Kad su otišli, dodatno sam ga lešio, za svaki slučaj, da zapamti. Da ne ponovi grešku.
Ovaj moj stariji ima 18 godina, a nikad nije imao problema u školi, a kamoli s murijom. Među najboljima je u gimnaziji. Jedino što je ženskast, pa me zato i nervira. Kaže za sebe da je umetnik. Uh, zgromio bi’ ga! A u mlađeg – Luku, uzdam se da je pravi muškarac. Da se bar jednim sinom dičim kad ne mogu obojicom. Ne sme bre da dozvoli da pada na delu tako
Da
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (14) | Pošalji komentar
