Najgori dan je onaj u kome ne radis nista, narocito ako to nazoves danom za odmor.
E taj dan sam ja smislila da bude danas.
Premestala se sa poda na fotelju, sa fotelje na terasu i sve tako bez veze...otvorim maill,
vidim sta je na blogu, lupetam u shouthu, procitam po neki post, komentarisem...to najbolje
obozavam, to mi je lepse nego da sama pisem. Dobijem inspiraciju, smisljam kako to da
uoblicim, dok dodjem do racunara, prodje me volja.Al to nije zato sto mi je racunar daleko,
nego sto mi je volja posrnula.Onda se opet vratim da ponesto procitam, ja uvek citam tri knjige
uporedo,ne znam zasto, ali tako je.Citam ih prema raspolozenju, pred spavanje...Jutros mi se
urezao delic ;;Kolibe,, i citav dan mislim o tome, a procitah i post o nekoj osobi koja za sebe
tvrdi da je skroz obicna i jednostavna i radi sve sto i drugi rade...E pa, nece biti,jer zapravo
niko nije isti.Cak i kad se cini da jeste, nije.I nista nije isto....ni vreme ni mesto, evo momenat
kad sam pocela ovo da kucam je prosao, i nikaka, nikada vise nece biti vracen, mozda
ponovljen, ali ipak ne isti. Ne mislim da je to lose i ne kukam za proslim vremenom, naprotiv,
jer protok vremena nam daje sansu da se ispravimo,uradimo nesto novo i jedinstveno,
nesto sto niko drugi ne moze da uradi, i budemo zahvalni ( Bogu?) na tome.Kome god,
svakako nekome ko nam je dao taj licni pecat i pravo i mogucnost da njime lupetamo
po svim segmentima svoga zivota obElezavajuci svoju razlicitost.
A radimo li to?
Uglavnom ne....Zasto?
Pa prostije nam je da budemo IN, u fazonu, da pratimoTRENDOVE,da se oblacimo
po diktatu ,,stilista,, da se hranimo kako drugi promovisu, cak da govorimo nekim
prostim jezikom koji ne broji vise od par stotona reci od kojih su glavne:
ZNACIIIIII
VRHHHHH
MISIM
BRATE
EXTRA
ZAKON
Jer one su obelezje savrsenstva, sa osvrtom na bliske porodicne odnose i naglaskom
na upotrebu mozga tu i tamo.Naravno, ni slucajno ne aludiram ni na koga posebno,
ovo je samo crtica iz mojih danasnjih razmisljanja
