|
Šta je stres? Kako nastaje? Da li ga je moguće predvideti i preduprediti? Da li su neke osobe podložnije stresu od drugih? O ovim i drugim pitanjima vezanim za mehanizme nastanka stresa piše psiholog Jovica Ćirić.
PSIHOLOŠKE DETERMINANTE STRESA i „LIČNA ŠIFRA STRESA“
Stres, odnosno stresna situacija, podrazumeva iznenadno i snažno delovanje psihosocijalnih činilaca koji naglo narušavaju biološku i socijalnu ravnotežu jedinke, ali i psihološku, uz ogradu da je reagovanje na stresne situacije ipak strogo specifično i individualno. Da bi se uspešno preventivno i terapijski delovalo na posledice stresa, neophodno je proceniti individualne karakteristike ličnosti na osnovu bioloških, socijalnih i psihičkih aspekata dijagnoze stresa, pri čemu se biološki aspekti zasnivaju na merenju biohemijskih parametara, dok se mentalni aspekti procenjuju na bazi iscrpnih psiholoških upitnika.
Jedna od najjednostavnijih, ali i najefikasnijih i najdirektnijih intervencija u proceni individualnih karakteristika ličnosti je po mom mišljenju, kompjuterizovani skrining sistem za procenu ličnosti, tj. odredjivanje suštinskog metoda, MODUS OPERANDI, osobe koju je izabrala, sredstvo kome se okrenula ili koje je usvojila radi ostvarenja svog cilja. Taj tzv. “modus operandi” u mom teorijskom radu nazvao sam “LIČNA ŠIFRA STRESA” - kodirani sistem od par brojeva ili slova sastavljenih od skraćenica validnih psiholoških testova /PIE, M.Luscher, J. Scott, J. Ćirić - color test, Životni stil i mehanizmi odbrane, Životne teme i personalni stavovi , Bazični oslonci i potporni sistem ličnosti, kao i emocija, obmana, ego odbrana i stilova preovladavanja.Ovim se pomaže ličnosti da se upozna sa njima kako bi mogla da nesvesni materijal promeni u svesnu intervenciju kao nadogradnju svom životnom stilu.
Stoga, mudar čovek u svojoj molitvi, može reći, poput R. Kiplinga: "Bože, daj mi snagu da promenim stvari koje mogu da promenim, strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu da promenim i mudrost da mogu da ih razlikujem”.
Priroda stresa
Današnja naučna istraživanja raspolažu velikom količinom informacija na biološkom, socijalnom i psihološkom nivou koje učestvuju u determinaciji stresa ali to ni izdaleka nije današnjeg čoveka učinilo sretnijim.
Evo nekih pitanja na koja će u ovom serijalu tekstova o stresu biti odgovoreno:
1. Šta je stres?
2. Kako se manifestuje i prepoznaje?
3. Njegov razvoj i faze?
4. Da li ga je moguće predvideti?
5. Postoje li osobe koje su podložnije stresu od drugih?
6. Da li je moguće otkriti, prepoznati agense u strukturi ličnosti, koji su odgovorni za nastanak
stresa, i da li je njihova modifikacija sa nesvesnog nivoa u svesne manevre moguća?
Menadžerska bolest
Teorije o stresu imaju zagovornike unutar psihološke škole menadžmenta, više nego u drugim školama. Odatle je proisteklo mišljenje da neki ljudi po svojoj strukturi i ako izgledaju i odaju opšti utisak mirnih, staloženih, i osoba koje ništa ne može uzbuditi skoro naprasno “puknu” u jednom trenutku.
Zanimljivo je da takve osobe najčešće biraju poslove koji sami po sebi dozvoljavaju dozu kreativnosti i ne uslovljavaju i ne izazivaju dosadu tj. depresiju, konflikte i psihičke (emocionalne) napore koji bi doveli do stresnog stanja. Ovakve osobe retko prihvataju rukovodeća mesta, i retko se mogu nametnuti kao lideri.
Druga je grupa osoba koje su agresivno usmerene, ambiciozne, napregnute, takmičarski orijentisane, željne lične afirmacije sa naglašenom željom za veći status u društvu i grupi kojoj pripadaju. Ove osobe teže ka statusu rukovodilaca, odnosno lidera ili menadžera u organizaciji.
Menadžerski poslovi svojom specifičnošću, neizvesnošću i stalnim opterećenjem za uspehom nose veoma veliki rizik za pojavu stresa. Osobe koje smo prethodno naveli pripadaju "kvalitetu" onih koje stres najčešće napada. Takve osobe nose predisponirajuće faktore za nastajanje stresa. One u sebi sadrže dvostruke elemente za pojavu stresa: jedan, koji proizilazi iz strukture njihove ličnosti /to je upravo najinteresantniji deo našeg istraživanja kao agensa i predznak za nastajanje stresa/ i drugi, koji se identifikuje sa ulogom savremenog rukovođenja kompanijom. Takav dvostruki rizik od stresa naziva se menadžerska bolest.
Šta je zapravo stres?
Stres je začin života. Povezan je sa svim vidovima aktivnosti i mogli bismo da ga izbegnemo jednostavno kada ništa ne bismo radili. Ali ko bi uživao u životu bez trke, bez udarca, bez grešaka? Osim toga kao što smo rekli ranije – izvesni vidovi aktivnosti imaju lekovito dejstvo i pomažu da se mehanizam stresa održi u dobroj formi. /HANS SELJE/
Ne bih da pojam STRES definišem kao iz strane literature i rečnika i prevodim kao presiju, pritisak, napregnutost, zategnutost, napor, ili nešto teško i ranjivo, i na našem jeziku je jasno da kada nekoga nešto “strefi”, spolja je vidljivo da se ustresao, trese se, drhti, ustreptao pa eto jasnog opisa šta je stres.
Postoje dve vrste stresa:
Distres je termin za stres koji ima štetan ili neprijatan učinak /klonulost, iznurenost, iscrpljenost, opasnost, bol, jad, nevolja.
Eustres je pak sinonim za povećano habanje organizma sa prijatnim emocionalnim doživljajem ali i sa posledicama “izgaranja na poslu”, plać od sreće, i slično.
Kako izgleda čovek pod stresom? “Pozelenio” “Bled ko krpa” “Pomodreo” “Ukočio se” “Slomljen” ”Usukao se ko kukuruz na vrućini” “Iskolačio oči ko da je izašao iz rasola” “Zadremao ko sojka na jugovini” ”Skače ko jare po plehu” “Trči ko manit” “Ko da su ga uhvatile vile” “Povilenio” “Smrzo se” “Ukočio se ko nedokuvana kokošja noga” “Ko da je seo na eksere” itd.
Šta kaže čovek pod stresom? “Znao sam da će mene” “ Ne mogu da verujem” “ Jesam li ja sam na ovom svetu” “Što baš meni”” Gde me nadje”
Spolja gotovo izdaleka vidi se da je “STRES nespecifičan odgovor organizma na neki zahtev koji mu se postavlja. Faktori koji izazivaju stres nazivaju se stresori. Stresori mogu biti najraznovrsniji i svojim dejstvom na organizam mogu izazvati razne specifične odgovore, ali pored tih svojih dejstava imaju i nešto zajedničko: oni povećavaju potrebu organizma da ostvari adaptivnu funkciju (prilagodi se na promene) i uspostave normalnu ravnotežu.
Što se tiče dejstva stresora, potpuno je nebitno da li mi te stresore, ili situacije sa kojima se suočavamo doživljavamo kao prijatne ili kao neprijatne, važan je intenzitet zahteva za adaptacijom.
Lekar misli na opšte rezultate izlaganja nekoj draži, prm. telesne promene usled izlaganja nervnoj napetosti, fizičkoj povredi, infekciji, hladnoći, toploti, rentgenskom zračenju, ono što ostaje kada zanemarimo specifične promene, dobar izraz je “TEMPO TROŠENJA U TELU”
Specifičan odgovor tela je, kad je hladno - drhtimo, tako proizvodimo toplotu, krvni sudovi suženi ne dozvoljavaju gubljenje toplote, kod toplote – znojimo se isparava voda iz dubljih tkiva i oslobadja suvišnu toplotu. Kad se nivo šećera diže iznad normale deo šećera se izlučuje, drugi deo oksidiše prilikom mišićnog rada. Trčanjem uz stepenice, povećavaju se zahtevi kardiovaskularnom sistemu, pa srce brže pumpa povećava pritisak, širi sudove, bolje snabdeva organe.
Svi navedeni činioci imaju nešto zajedničko – nespecifičan zahtev organizmu za adaptaciju odnosno uspostavljanje ravnoteže.
Ovaj nespecifičan zahtev čini i suštinu stresa.
Šta stres nije
Stres nije – nervna napetost, nervna iscrpljenost, intezivno emocionalno uzbudjenje. Neki autori tvrde suprotno – zajednički imenitelj stresora je aktiviranje “fiziološkog aparata” koji učestvuje u emocionalnim reakcijama ili reakcijama uzbudjenja na ugrožavajuće ili neprijatne faktore u životnoj situaciji kao celini. Kod čoveka sa visoko razvijenim nervnim sistemom emocionalne draži su zaista najčešći stresori. I razumljivi su kod psihijatrijskih bolesnika. Ali stresa ima i kod nižih životinja pa i kod biljaka, čak i u anesteziji kod čoveka.
Stres nije uvek nespecifičan, rezultat oštećenja – mnoge normalne delatnosti – šah, strasan zagrljaj, mogu biti stresni a da ipak nema štetnih posledica. Aktivnost vezana za stres može biti neprijatna distres, ili prijatna - eustres.
Iz svega možemo zaključiti da stres ne treba uvek izbegavati, ustvari iz definicije on se i ne može izbeći. Potpuna sloboda od stresa bila bi ustvari smrt. Ne treba težiti tome da se stres izbegne, već da se sa njim suočimo na odgovarajući način, da li da podesimo životnu filozofiju ili promenimo životni stil ili neki treći mehanizam. Ovde dolazi u obzir već spomenuta “LIČNA ŠIFRA STRESA” i “STILOVI PREVLADAVANJA” .
Faze stresa
Organizam tj. unutrašnja sredina treba da bude uravnotežena, u homeostazi /položaj, stanje/ stalnost hemijskog i fizičko-hemijskog svojstva drugačije rečeno sa odredjenim biološkim konstantama.
U eksperimentima na životinjama, uvodjenjem nekih toksičnih elemenata u organizam životinje su odgovarale na telesnom planu sindromom opšte adaptacije. Ili sindrom biološkog stresa. I on se sastojao iz tri faze:
1. Reakcija uzbune /alarma/ - fiziološke promene – rad nadbubrežne žlezde, timusa, limfnih čvorova. Otpornost organizma se smanjuje I ako preovlada stres /opekotine, niska temperatura, - nastupa SMRT.
2. Stadijum OTPORA /rezistentnost/ - organizam se adaptirao na stresore, reakcija uzbune su isčezle I otpor se razvio preko ranije normalne mere.
3. Stadijum ISCRPLJENOSTI – adaptacija je iscrpljena, javlja se ponovo reakcija alarma ali je sada ireverzibilna I jedinka umire.
Ovi stadijumi su slični ljudskom životu.
Detinjstvo – nizak otpor , preterani odgovor na svaku draž
Zrelosi – uspostavlja se adaptacija I povećava otpornost,
Starost – ireverzibilni gubitak adaptabilnosti, iscrpljenošću I smrću.
Biohemijska pozadina stresa
Sindrom opšte adaptacije je pod dejstvom odmora veoma reverzibilan., lako se popravlja i dolazi na raniji nivo.
Iscrpljenost u stresu ostavlja tzv. hemijske ožiljke. Oni su izazvani nagomilavanjem nepoželjnih nusproizvoda vitalnih hemijskih reakcija, jedan deo se eliminiše ali deo i ostaje. Očigledno je da pigmenti starenja naročito na srcu i jetri stvaraju makromolekule koji smanjuju elastičnost tkiva, sledi stvrdnjavanje i zakrčenje krvnih sudova /holesterol i sl./. Tu je kumulativno gubljenje malih delova nezamenjivog tkiva srca i mozga, tako imamo i drugu vrstu ožiljaka osim hemijskih.
Jednokratno tretiranje toksičnim materijama, otrovima koji bi izazvali smrt, tzv letalnim dozama u eksperimentalnim situacijama ne skraćuju životni vek eksperimentalnih životinja, čak ni svakodnevna višekratna izlaganja hemijskom dejstvu toksina takodje nisu skraćivala životni vek, jedino što je bezuslovno skraćivalo život jeste povrede genskog aparata mitotičkih ćelija uje bilo rentgensko zračenje.
Biohemijske promene koje imaju ulogu u nespecifičnoj reakciji na stres su u okvirima osovine Hipofiza – Hipotalamus – Nadbubrežne žlezde. Stresori uzbudjuju Hipotalamus koji luči izvesne supstance koje stimulišu Hipofizu, a ova nadbubrežne žlrzde I zajedno sa Vegetativnim nervnim sistemom – simpatikusom i parasipatikusom, i još kojom žlezdom sa unutrašnjim lučenjem /štitasta, parštitasta, pankreas ili gušterača, timus – grudna žlezda, polne žlezde…
Svaka draž, činilac koji deluje ima i dejstvo stresora koje je nespecifično, što znači zajedničko različitim dražima dok je ono drugo - specifično dejstvo – karakteristično za pojedinu draž i promenljivo. Odgovor ili reakcija organizma zavisi od načina na koji organizam reaguje i od njegove osetljivosti. Pod dejstvom izvesnih dodatnih faktora tzv. “uslovljavajućim faktorima” inače dobro tolerisano dejstvo stresa može postati patogeno i izazvati “bolest adaptacije”.
Ovi faktori mogu selektivno pojačavati ili kočiti dejstvo stresa. Oni mogu biti “unutrašnji” – genetska predispozicija, uzrast, pol, a naročito psihološki profil, i “spoljni” - primena hormona, lekova, ishrana itd. Tako iste draži deluju različito na različite osobe, a kida se tamo gde je karika najslabija kao u lancu.
Svaka bolest nameće organizmu potrebu za adaptacijom, izaziva stres, sa druge strane stres ima ulogu u razvijanju svake bolesti, njegovo dejstvo se pridodaje, ali to dejstvo može biti i lekovito.
Poznato je da su i upala i odbacivanje tudjeg tkiva u osnovi izuzetno korisne odbrambene reakcije organizma a glavni cilj odbrane je lokalizovanje razdraživača i sprečavanje postavljanjem prepreka i širenju otrova u krv i eventualnu smrt.
Samim rodjenjem ljudsko biće je suočeno sa teškim zahtevima , a osnovni problem je “održanje homeostaze”, biće adaptacija. Prirodni mehanizmi su dovoljni za održavanje normalnih zahteva ali u neobičnim situacijama “termostat odbrane” treba podići na viši nivo Seli to naziva “heterostaza”.
Predjimo sada na psihološki plan: sve vrste intelektualnog obučavanja , ili planiranog fizičkog vežbanja, podižu otpor na heterostatički nivo. Tako bi se iz učenja o stresu izvela “prirodna filozofija ponašanja” , putem koje bi bila pružena izvesna uputstva za ponašanje u svakodnevnom životu.
Adekvatno služenje sintoksičnim i katatoksičnim ponašanjem u medjuljudskim odnosima, drugačije se naziva i “humani egotizam”.
Sintoksično – izvesno stanje pasivne tolerancije koje omogućava simbiozu ili mirnu koegzistenciju sa agresorom.
Katatoksično – upadanje u jako uzbudjenje koje može dovesti do /napada, borbe ili bekstva/ kao i pucanje iznutra – krvavljenje na mozgu, srčani udar , šećerna koma i smrt.
|
Postoji par sinonima koji su slični i koji se često zamenjuju STRESOM. to su pojmovi TRAUMA I KRIZA. u tolikoj meri da ih pojedini autori sasvim izjednačavaju. Normalno je da medju njima postoji velika razlika i pojam STRES od prve Seliyeve upotrebe do danas je prilično izmenjen. Prvobitno definisan kao nespecifičan odgovor organizma na ugrožavajuće stimuluse iz spoljašnje i unutrašnje sredine tako da je danas teško reći šta stres jeste a šta nije. Na jedom od skorašnjih simpozijuma endokrinologa on je izjednačen sa pojmom “GREH”. Stoga i postoje predlozi da se stres zadrži samo kao pojam za jednu interdisciplinarnu oblast. Danas se spominju tri vrste stresa: sistemski ili fiziološki, psihološki i socijalni.
Sistemski ili fiziološki stres se odnosi na poremećaj sistema tkiva.
Psihološkim stresom označava se kognitivna procena ili percepcija pretnje. /Lazarus, Folkman, Epli, Trambal/.
Socijalnim stresom se označava raspad ili poremećaj socijalnih jedinica ili sistema a slični su mu pojmovi alijenacija i anomija.
Kaplan je pokušao da objedini psihološki i socijalni stres sintagmom “psihosocijalni stres”
I posle niza godina niko nije dao pravu definiciju stresa a što očigldno ukazuje na njegovu višedimenzionalnost i višeznačajnost.
Danas najbolje prolaze definicije koje se izvode iz same namere autora, šta ustvari on želi da kaže i na šta on najviše obraća pažnju, odnosno kako on lično shvata stres. U toj konstelaciji: STRES je reakcija, odgovor organizma na ugrožavajuće dejstvo stimulusa /stresora/ iz spoljašnje ili unutrašnje sredine; stres su sami stimulusi iz spoljašnje ili unutrašnje sredine i najzad stres je posebna vrsta odnosa čoveka i sredine.
Prva definicija stresa kao odgovor organizma H.Sely, funkcija organizma je odbrambena i pokušaj da se adaptira, stoga i nosi naziv “opšti adaptacioni sindrom”. Osnovna osobina mu je istovetnost reakcija bez obzira na prirodu stresora. Fiziološka reakcija se redovo odvija po već navedenim trostepenim fazama. Pored spoljašnjih Selje, kao izazivače stresa onačava i emocije besa, straha, gneva, strepnje, i reakciju označava identičnom spoljašnjim stimulusima. Psihosomatske bolesti su rezultat adaptacije na dejstvo “unutrašnjih faktora”.
Stres kao stimulus promene u spoljašnjoj sredini najčešće se strukturiše kao odredjeni životni dogadjaj. Njigova iznenadnost, neočekivanost, masivnost i dugotrajnost imaju značenje stresa. Ali i hronični pritisci i konflikti u socijalnim ulogama su itekako stresni. Dobitak li gubitak u ulozi su stresniji od samih životnih dogadjaja.
Treće shvatanje stresa se fokusira na odnos čoveka i sredine. Ono j zasnovano na činjenici o postojanju INDIVIDUALNIH RAZLIKA u reagovanju na stres: isti životni dogadjaj ili istovetne promene u socijalnim ulogama, nekoga ostavljaju ravnodušnim a nekoga do te mere uzneire da je pomoć stručnjaka neophodna.
INDIVIDUALNE RAZLIKE u reagovanju na stres moguće je objasniti različitom kognitivnom procenom ugrožavajuće ili stresne situacije, odnosno kognitivnom procenom pretnje koja je u takvoj situaciji sadržana. Kognitivni procesi su uvek prisutni ingažovani u situaciji stresa i oni su intervenišući konstrukti izmedju “susreta” sa stresom i reakcije na njega.
Stoga je svaki stres PSIHOLOŠKI stres, Tako on nije ni stimulus niti reakcija na njega – stres je takav odnos čoveka i okoline koji se procenjuje kao štetan, preteći i ugrožavajući. I tada imamo tri vrste kognitivnih procena pretnje: primarna, sekundarna i ponovna procena.
Primarnom procenom čovek sebi pruža odgovor na pitanje: “Šta je to što se dešava i kakav to značaj ima za mene?” Odgovor može da ukaže da je promena: a/ irelevantna, b/ benigna pozitivna, c/ stresna. Ako je situacija stresna ona može subjektivno da bude interpretirana kao. a/ gubitak/povreda, b/pretnja, c/ izazov.
Gubitak ima najveću stresnu vrednost. Emocionalne reakcije u situaciji stresa u vezi su sa subjektivnom interpretacijom promena: depresivni afekat i osećaj bespomoćnosti prate gubitak ili povredu, aknksioznost – pretnju a nada i mobilizacija energije izazov.
U sekundarnoj proceni pretnje čovek traži odgovor na pitanje:”Šta je u ovoj sitauciji moguće uraditi, ikao to najbolje učiniti?” Sekundarna procena pomaže u izboru najprikladnijih oblika ponašanja, u datom trenutku. Ti “najprikladniji oblici ponašanja” su različite strategije ili veštine prevladavanja koje mogu da budu od koristi.
Na proses sekundarne procene pretnje kao i na proces primarne procene pretnje utiču sredinski faktori i faktori ličnosti.
Od sredinskih faktora začajni su: lokacija pretnje, postojanje alternativa, sitauaciona ograničenja i prepreke.
Faktori ličnosti bitni za sekundarnu procenu su: snage Ega, mehanizmi odbrane, i motivaciona sruktura. /deo procene ličnosti uz pomoć psiholoških tehnika/.
Ponovna procena pretnje “stupa na scenu” onda kada primarna i sekundarna procena nisu dovele do željenog rezultata. Preispituju se raniji pokušaji I traga se za boljim rešejem.
Razlika izmedju stresa i krize vidi se u subjektivnoj interpretaciji dogadjaja koji predhodi stresu ili krizi. Značenje koje čovek daje životnim dogadjajima je osnovna “diferentia specifika”. U stresu subjektivna interpretacija dogadjaja nema značaja dok je u krizi od presudnog značaja. Iz tog razloga neki autori prirodne katastrofe svrstavaju u stresove a dogadjaje u sferi intime krizama.
Stresom se bave – sistemi u okviru medicine, psihijatrije i psihologije.
Krizom se bave – sociologija, ekonomija.
NESKLAD izmedju zahteva sredine i mogućnosti individue da na te zahteve odgovori je zajednički imenitelj traume, stresa i krize i izražava osnovnu sličnost koja medju ovim pojmovima postoji.
U traumi nesklad je personološki, aktualno zbivanje i simboličko značenje, ranije traumatsko iskustvo je ključno. U stresu - sitaucionistički nesklad – zahtevi prevazilaze adaptivne mogućnosti individue.
Stanje nesklada – interakcionistički - je rezultat dinamičke sprege konfiguracije spoljašnjih okolnosti I subjektivnog značenja koje ona ima za osobu.
Homeostaza i njena reverzibilnost su odlučujuće važni za stres.
Traumom i stresom se naglašava patološki potencijal, krizom se akcentuje kreativni potencional koji se može označiti “zdravljem”. Neki autori traumu i stres označavaju rizikom i opasnošću a krizu kao mogućnost i šansu.
Trauma – psihoanalitički kontekst.
Stres – biološki kontekst.
Kriza – humanističko-egzistencijalni kontekst.
Jedna od podvučenih rečenica da je “Svaki stres – psihološki stres” zasnovana je upravo na strogo “INDIVIDUALNOM odgovoru svakog pojedinca. Faktori ličnosti bitni za sekundarnu procenu su: snage Ega, mehanizmi odbrane, i motivaciona struktura. /deo procene ličnosti uz pomoć psiholoških tehnika/.
Zašto naglašavamo unutrašnje faktore ličnosti kao metu na kojoj bi smo mogli raditi.
Upravo zbog toga što se u samoj srži psihičkog aparata, u susretu nesvesnih i svesnih delova linosti, odvija dinamika izvan naše kontrole i u njoj se stvaraju takvi derivati koje ne možemo razumeti u stvarnosti i realnom odnosu prema svetu. Nesvesni deo ličnosti pre svega odbrambeni mehanizmi Ega, spajaju prošla pre svega rana emocionalna iskustva /iskustva koja ustvari nikada nisu ni doživljena već samo apercipirana/ sa sadašnjim simboličkim predstavnicima iz realnog života I u toj meri ih kontaminiraju i usnažnjavaju do užasnih razmera. Ko je video katatonu pomamu može poverovati snazi psihičkih konflikata kada se otrgnu kontroli. Da pojasnimo samo apercepciju – radi se ustvari o jednom odbrambenom mehanizmu kod dece koja da ne bi doživela traumu lišenosti ljubavi koje očekuju od roditelja, odvaja svest od emocije, jer Ego ne bi mogao da preživi ovoliki naboj, te odcepljuje emocije od saznanja ili kognicije i smešta ih u tz. Primalne rezervoare po A. Džanovu. No oni ne miruju već se uvek pridružuju i prelamaju kroz prizmu psihičkog aparata spajajući simbolične dogadjaje sa realnošću i tako održavaju neurotični rezervoar.
|
|
Pošalji komentar