stopedeset ruža i djelic tvog sna
marširalo je sinoć bez prestanka
dao sam svoj najbolji grad
padali su uz put
oznojeni šampioni
ugašenih pogleda
dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna
loše prikrivena želja daleki cilj
rutinsko svodjenje računa za
majmunska lica
provincijski bal s pjesmom na kraju
rasturala se noć
zaspao sam nad otvorenom knjigom
okovana svijest u zlatnom izdanju
a kad zazelis da se vratis
pogledaj
omamljena samocom
tvoja sjena
na prozoru
u ogledalu
pred vratima
vidio sam bijes tvrdih momaka
demonska igra odbačenih ljudi
tko je zauzeo mjesto u raju
poštenje ili vlast
tko je hvalio carevo ruho
patuljci s naslovnih strana

Slušao sam malopre ovu pesmu koja me je istovremeno 
transportovala 15 godina unazad.Naravno, odmah mi se
javila želja da idem u grad, da se napijem, da ludujem.
Brzinom munje su se smenjivale slike, kao u filmovima,
bljesak,treptaj oka, sličica, i sve to kao slow motion, 
dok jedna kap pada sa obrve na pod.Tad su mi omiljeni
bili stihovi iz "Uradi nešto",koje sam kasnije držao iznad
uzglavlja u studentskom domu, kao i oni iz "Voljela me nije
 ni jedna".Nalazio sam se jako u njima,doticao im srž, bez 
obzira što je Džoni mislio na nešto drugo.Svaki put se setim 
i svaki put uzdahnem.Kako su lepi i bezbrižni dani to bili.