Uloge su davno podeljene...
Nekad mi se čini da ima toliko toga da kažem, a kad
krenem da zaustim, shvatim da nemam da kažem ništa. Padne mi na pamet kakva
genijalna misao, a onda isto tako brzo i nestane, pre nego što sam je uspeo
sačuvati u nekom zabačenom kutku mozga. Ne ljutim se mnogo, da je vredela, već
bih je zapamtio ili zapisao da je sačuvam. Ovako, nije joj bilo suđeno da
ostane, već samo da kao vetrić prohuji i ode u nepovrat. Imam taj osećaj da
hoću da podelim svoje misli sa drugima i da hoću od drugih da doznam njihove priče.
Da hoću da bacim nešto što će tu ostati, bar neko vreme, dok ne pukne server
ili nešto slično, dok neko jednog dana sve moje pesme ne strpa u kontejner
shvativši da mu to predstavlja nepotreban balast, a da mu novi trošak sa
gradnjom novih polica nije potreban. A vreme brzo prolazi, jako brzo, već je
ovaj trenutak deo prošlosti. U dokolici sam se setio jednog svog razmišljanja o
svojoj ulozi na ovom mestu, u ovom vremenu. Pitao sam se zašto sam baš sada ja
tu, baš ovde na ovom mestu, i došao do zaključka da sigurno sam kockica u
jednoj velikoj slagalici i da, ako ni za šta drugo, onda imam svrhu da načinim
nešto najlepše, jedan novi život, jedno novo biće koje će dalje širiti
taj dar. Svi mi nešto pravimo i svi mi imamo neku ulogu koju sasvim solidno
igramo.