9/11/2007
Klošar


Ovako izgleda on. Stalno nosi šajkaču i štap. Štapom ponekad brlja po kontejneru kad ga sretnem. Uglavnom sedi na istom mestu , ispred prodavnice, na samom pragu, u jednom istom polažaju, zagledan u istu tačku ispred sebe, sa flašom piva u ruci. Ko zna gde su mu misli, ko zna gde mu je dom i da li ga ima, možda je neka rupa, šahta, ili daščara. Kad ga vidim, pomislim na one američke klošare, koji spavaju pored kontejnera u starim, masnim i izanđalim kaputima, dok ljudi preskaču preko njih, ili dok stoje pored bureta u kome gori vatra i greju se. Gledao sam jednom emisiju o beskuićnicima u Beogradu i katakombama gde su živeli, rupama punim kartona. Da li čovek mora da poludi da bi došao do tog stanja ili ga jednostavno beda natera, tako da mu to postane način života, da se hrani po kontenterima i da spava napolju? Ne znam koliko je naše društvo humano što se njih tiče, možda imaju neku pomoć, ali verujem da nije velika. Da li je moguće da nigde nikog nemaju, nijednog rođaka, ko bi vodio brigu o njima? I  ko će zaplakati kad umre? Niko. Koga je briga. Nikog. Kome je stalo? Nikome.
Objavio Džo u 10:45 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar