22/9/2008
Ko može da pomogne?
Bulevar Zorana Đinđića na Novom Beogradu,prvo jesenje veče 2008.
Na travnjaku uz biciklističku stazu,peko puta restorana "Perper",sedi devojčica,ne više od petest godina,crnokosa,krako ošišana,u narandžastoj trenerci i crnoj jakkni.Ispred nje dečja kolica,načičkana plastičnim kesama,u kolicima dete.Beba,takoreći,nordijsko plave raščupane kosice,neočešljane.
Veče je neuobičajeno hladno za ovo doba,devojčica i njeno dete žive na ulici.Hladno im je.Sigurno.Hladno je i meni što sam u prolazu,a one tu žive.
Čula sam ja za tu devojčicu i njeno dete još letos,kad su bile vrućine,bilo je strašno čuti to,a danas sam ih videla.To je još strašnije.
Jadna,majka-dete dostojanstvena je u svom očaju.Sramota je gledati u njih.Imala sam osećaj da ću je uvrediti ako samo pogledam.
Zlikovci su roditelji njeni,ako su živi.Zlokovac je otac plavokosog deteta što su mu kolica,pod nebom,dom.
Htedoh napisati,po inerciji,pod vedrim nebom.Koje vedro?
Mračno,oblačno i hladno.Biće i kišovito.Biće i mraz,i sneg.
Šta će onda biti sa njima?
Da li je moguće da nikoga u ovom gradu nije briga za tu maloletnu majku,sa majušnim detetom,koja živi na ulici sama.
Da li je strah,da li je gladna,da li joj je hladno?
Zašto sam morala proći tim putem večeras?Ja ne mogu da pomognem,šta je sa onima koji mogu?
Oni ne prolaze tim putem u ne znaju tu priču....
Objavio Daka u 22:22 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (12) | Pošalji komentar