iz večeri u večer
pažljivo skidam šminku
dajući stvarnosti prostora
puštajući godine da dišu
...
dajući ti svakodnevno
novu priliku
da me upoznaš.

                       E.M. Mahulja/Krk

kad smo mi bili djeca
sunce je na drugi način sjalo
i more je bilo drukčije plavo
mame su bile mame
s nekako smiješnim frizurama
(a meni se čini da je moja uvijek ista)

kad smo mi bili djeca
brali smo cvijeće
u proljeće
i živjeli s prirodom u prirodi svakodnevno
puna su nas bila stabla
(jesmo li doista bili djeca... ili ptice?)

kad smo mi bili djeca
malo nas je bilo neistih
crno-bijeli televizori i nisu bili nešto
u usporedbi s ratnim igrama
po parkovima
(koji su glumili filmovane šume)

kad smo mi bili djeca
nije bilo zlostavljanja - ne u novinama
ni pedofilije - osim one koja je postojala
malokoga je zanimala politika
i činilo se da je učiteljima stalo
(da od nas jednom postanu ljudi)

kad smo mi bili djeca
pravili smo sami vijence za spomenike
koje uvijek dižu mrtvima kako se njihove smrti
ne bi činile uzaludnima kakve zapravo jesu
podrezani palmin list i na njemu jorgovani i neko drugo cvijeće
(iz vrta dobre susjede koja nije preživjela svoj brak)

kad smo mi bili djeca
sve se činilo obećavajućim i nitko nije slutio
kako će istom igrom završiti naše djetinjstvo
jedino će mjesto radnje biti neko drugo
parkovi su manje važni za rastanke takve vrste
(i čini mi se da današnja djeca više ne prave vijence

kako smo to mi činili
kad smo djeca bili)

                            E.M. Mahulja/Krk

LJUBAV

...čovjeka-osobu život kao umjetnik izrađuje. U početku si samo materijal, nekakav bezličan komad stijene, gipsa, gline ili potpuno prazno slikarsko platno... a onda, život - umjetnik krene svojim vještim rukama nanositi boje, povlačiti poteze kistom, slika svim tehnikama po jednom jedinom platnu - tebi.
I ti postaješ njegovo umjetničko djelo...
Ili te kleše, kida dijelove stijene, dubi, zarezuje, udara te sa svih strana i iz onog kamena s početka priče nastaje neki novi oblik. Obli i glatki, sjajan i ulašten, ili ostavljen hrapav pod prstima, ponegdje toliko oštar da zarezuje...
A možeš biti i glina, bezlična masa, no život će u te udahnuti svoj dah i okretati te na kolu za oblikovanje... Postat ćeš projekcija svojega života... i nikada sasvim dovršeno djelo... Dolazit će k tebi i neki zlonamjernici i pokušavati te naružiti, razbiti, raskomadati, razmazati, iskriviti tvoj izgled... no život tvoj dat će si ponovo truda i pokušat će popravljati pokvareno ili možda čak počinjati ispočetka...

Živi svoj život punim plućima i budi dobar. Budi zadovoljan sobom. Voli se. Nikad se nemoj ni radi čega prestati voljeti. Svi mi griješimo i prema sebi i prema drugima. No ne čine nas greške lošim ljudima ako ih prepoznamo i krenemo ih ispravljati.
Ako se pomirimo sa sobom i prihvatimo se kakvima jesmo... tada će nas i drugi prihvaćati, onakvima kakvima nas je naš život do toga trenutka oblikovao... kao još nedovršeno, umjetničko djelo.

E.M. Mahulja/Krk

zimska idila u bijelom
tek napadao snijeg 
meka perjanica pokriva
usnulo selo
gluho doba noći
zaustavljam dah 
slušajuć tišinu

                ***
rumeni izlazak sunca
u rana proljetna jutra
miris rascvalih grana

opija galebove 

u kolijevci mora
i mjesec još je tu
zastao opčinjen 
ljepotom tišine
                 ***
u uvali skrivenoj 
od pogleda i ljudi
osluškujem ljeskanje sunca
u bonaci poput ulja
moje se dijete u tišini
igra u šljunku
tražeći školjke
                  ***
lagani list u smiraj života
lepršavo se spušta
u krilo majke zemlje
slijedi ga drugi poput kiše
umiranje lišća
od tihog je tiše
čarolija tišine
mošt miriše.
                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

da mi je zagrliti ljubav objema rukama
da mi je ljubavlju zagrliti svijet
i ne biti prezrena radi ljubavi velike
ne biti
sasvim pogrešno shvaćena
da mi je smjeti ljubavlju biti
da mi je biti ljubav
velika i čista
da mi je dozvoljeno biti što jesam
da mi je 
biti
LJUBAV!

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

dok se zatvaramo u svoje kocke

- svojevrsne simbole neznanja

Onaj koji sve zna ostavlja nam poruke

u obliku krugova u žitu

- misterij kojih desetljećima nismo razriješili...

a kad smo mi Tebe razumijeli!??

             E.M. Mahulja/Krk

tiha se glazba provlači kroz sjene

drveća u parku u kome ona sjedi

i istu pjesmu šapuće vjetar

njišući zavjese juga...a tu je on

jednom su bili par

njihov je smijeh bio jednak

a pogled jedan

i čitav je svijet bio njihov dom

bitno je da smo zajedno, rekla bi

nije bitno gdje smo, dodao bi on...

tanka je granica od ljubavi do mržnje

govore ljudi oduvijek

i smijeh se za tren pretvori u lavež

a pogled počne vrludati u prazno

tražeći skrovište od netom prozrene

laži...

kaži, mi gdje si bila

dok sam te čekao s glazbom na tanjuru

i cvijećem na stolu

ne laži

kaži, mi gdje si bio

dok sam za tebe mirisala u čistom krevetu

i gledala kako izgaraju svijeće

bez naših uzdaha...

muk na sjeveru

tišina na jugu

a poznata glazba sjećanja vraća

i donosi tugu

za oboje

                 E.M. Mahulja/Krk

danima me

mučila

napinjala

u meni se

propinjala

rastezala

okretala

mira mi

ne dala

noćima me

budila

iz kreveta

dizala

iz sna zvala

da bi se

napokon

nakon svih

muka

i napinjanja

porodila

samo

jedna

obična

RIJEČ

            Elfrida Matuč-Mahulja/Krk