zatvori oči... sanjaj

plićak na šljunčanoj plaži

i moju kožu

...more je toplo

moje je tijelo podatno

po njemu sipaš sitna zrna pijeska

smiješim se... na tebe

ne otvaraj oči

sanjati nastavi

što li sve može

muška ruka

ženskom tijelu činiti

čuješ li... ljubavi

da li to šumi more

uzdišu li školjke

il' to mi sada već glasno

umiremo od ljubavi...?

                      Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

lagala bih kad bi rekla

da ne volim buđenje u šest

balkonsku prvu jutarnju kavu

misli podijeljene s otokom na obzoru

osmijeh razmijenjen sa svitanjem

na odlasku

rađanje sunca na istoku...

i još bih lagala tvrdeći da mi je

jedna kava dovoljna

i da sam pogasila dovoljno ćikova

za ovo jutro

u pepeljaru tamno plave boje

- ništa nije tako plavo

(osim nekadašnjih tablica na

policijskom vozilu),  

kao ta moja pepeljara

za jutarnje ostatke

smeća za oralnu upotrebu

i fikciju uživanja...

lagala bih kada bih rekla

da je samozavaravanje

bilo uspješno

i da sam napunila baterije

za današnje radne pobjede

koje me tek očekuju

raširenih ruku

(i wc školjka zna se prijateljski

nasmiješiti - subotom)

samo ti, čini mi se,

u cijeloj ovoj

jutarnjoj romansi

nekako odudaraš

kao pogrešno pritisnuta

crna tipka na klaviru

od čijeg zvuka mi se diže

svaka vlas na glavi...

i lagala bih kad bih rekla

da ne znam

da nećeš voljeti

ovu moju pjesmu

ona je refleks na podražaje

koji obično izostanu

onda kad ih trebam.

                     Elfrida Matuč-Mahulja/Krk