83
Čime da načnem godinu ovu? Da li da joj dopustim da me lagano uzme, da me samelje nežno ili grubo, da me preobrati, izmeni iz korenja?
Da li da joj se opirem, da joj ne dozvolim da me dodirne, da se poput duha izvlačim iz njenih čeljusti, ili da se prepustim njenim nežnim rukama..
Začudo, osećam da je ovo ona, ne on, da će biti blaga kao jutarnje more bez bure, sa odsjajem sunca koje prodire kroz zenice u najtajnije dubine duše..
Začudo, osećam da će njene promene doneti neku blagost u moje prazne odaje, koje će se ispuniti nečijim smehom, umesto mojim suzama..
Ne znam zašto da joj verujem, u njenim genima je previše bola iz prošlih inkarnacija..
Želim da verujem da će ovaj neprimetni drhtaj u mojoj nutrini smiriti neka nevidljiva ruka što će me odvesti konačno tamo gde želim da budem.. sebi, koja želim da budem..
Želim da verujem da će mi doneti trenutke podeljene sa onima kojima će isto toliko značiti kao i meni, koji me čekaju negde misleći na mene, želeci da me vide, čujem njihove glasove iz daljine, sa nekih snežnih planinskih vrhova pre spuštanja u dolinu, zelenu, rascvetanu, natopljenu opojnim mirisima ..
Priznajem da je teško gledati zgarišta iza sebe, naznake topline koja se razliva u ništa, sreću koja protiče kroz prste poput peska, sitnog, čiji prah ostaje ipak negde u najsitnijim porama kože i kojeg se ne možeš osloboditi jer kad to pokušaš, on se zavlači sve dublje..
Setna sam, znam.. to badnje veče provedeno u tišini sobe, otćutano, odsmešeno samo senkama koje plove oko mene.. Ali stojim ovde hrabro, ne povlačim se, tu sam, učini samnom što je tvoja volja, neka bude kako jeste, kako je oduvek bilo, kako je dobro za sve....
Učini da moja ranjena duša zaceli, skloni me sa ratišta, bojnih polja, od hladnih pogleda i zaleđenih srca, i daj me milju, neka ovo bude godina u kojoj ću da ozdravim, da se dam na poklon životu dostojnom življenja...
...
Komentari:
a kasnije ce biti supica s povrcem, musaka od pecuraka i tortica od cokolade
skromno ali ipak
hvl.
inace vecera prodje bas lepo, [imali smo i dva irca na njihovoj prvoj srpskoj slavi

Odćutaću ovo sa tobom. To je tako dobro, makar i ovako "na virtuelno" (valjda je za virtuelno, potrebno da bude više virtuozno).
P.S. (Imam problem sa nalogom ovde, te ne mogu da se ulogujem_ ne mari, kao da doprinosi...)
# At 8. januar 2009 13:39:18, marija@
hvala ti
i da ti se virtuelni problemcici ubrzo razrese, ali, ako ti kazes - ko zna zasto je i ovo dobro
kiss!
# At 8. januar 2009 13:45:09, kamenicvet
Kakva god bila godina( a nek bude takva kakvu prizeljkujes)
treba joj dopustiti da se desi
# At 8. januar 2009 14:31:49, marija@
ma to se samo ja ritam pomalkice :d
posto bih da je grickam na sitno, onako, tren po tren, za svoju dusu
# At 8. januar 2009 15:08:24, kojak
ih! Gde me nađe.
Ta ideja sa grickanjem mi je jako inspirativna.
Evo, odoh da vežbam odmah. :o)))
# At 8. januar 2009 15:17:02, lakiyu
Nek se ta nevidljiva ruka pretvori u pravu
onu zeljenu ruku i ispuni ti sve tvoje zelje
# At 8. januar 2009 16:55:33, marija@
pa kojake ponavljanje je majka nauke pa ti prioni na grickanje hocu reci vezbanje studiozno :p
lakiyu, iz tvojih usta u bozije usi
grlim!
# At 8. januar 2009 18:06:09, Morticia
Vremenom, sve nekako dođe na svoje mesto. Diskutabilno je samo pitanje vremena...
# At 9. januar 2009 1:20:02, Erazmo
Što reče Morticia, sve jednom dođe na svoje mesto, a to je verovatno kad čoveka spuste u grob i otpevaju mu "Večnu pamjat".
# At 9. januar 2009 11:26:32, marija@
@ morticia, i ja moram da se slozim sa tobom
svojevremeno napisah, da u sustini svi mi idemo ka istom cilju, i samo je brzina ono sto zaista biramo :o)
@ erazmo, pa nekome mozda i vise puta po vjecnaja pamjat [if], ali kad tad ;d
# At 9. januar 2009 11:45:06, Mario2002
"Priznajem da je teško gledati zgarišta iza sebe, naznake topline koja se razliva u ništa, sreću koja protiče kroz prste poput peska, sitnog, čiji prah ostaje ipak negde u najsitnijim porama kože i kojeg se ne možeš osloboditi jer kad to pokušaš, on se zavlači sve dublje..."
Ko si ti?
Izmenio marija88 dana 9/1/2009 u 15:57