Zima je. U jednoj maloj sobi muškarac i žena
Satima vode ljubav. Tako iscrpljeni,
Dok cede svoja tela,
Iznenada pogledaju jedno u drugo i zasmeju se.
„Šta je ovo?“, kaže on. „Nikad mi te nije dosta“,
Kaže ona, žena koja za sebe misli da nije sklona
Klišeima. Prstima prelazi preko njegovih grudi
Kolebljivim dodirima, kao da ispituje sopstveni utisak.
On kaže: „I ja isto“. A ona, dok ponovo biva ona stara:
„Misliš, ni tebi nikad nije dosta tebe?“
„Mislim“, uzima je za ruke i njima maše,
„Otkud ovo?“ ona malo nakrivi glavu
Kao da ispituje izraz njegovog lica. „Stvarno želiš da znaš?“
„Da“, kaže on. „Samo-mržnja“, odgovara, „čežnja za bogom“.
Ponovo ga ljubi. „Nije kako izgleda“, ironično sleže ramenima,
„Ali otud dolazi“. Ljubi mu ispucale usne
Po drugi put, treći. Mnogo godina kasnije, u nekom drugom gradu
U blizini parka večeraju u mirnom restoranu.
Jesen je. Pre podne jaka kiša: lišće boje dimljenog
Mesa i bakra, leti svuda. dvadeset godina starija,
Veoma je lepa. opora osoba. Postala je, kaže,
Pasionirani baštovan, ćerke su joj porasle.
On se bori da ga ne savlada ljubav ili sažaljenje
Jer vidi da ona nema ruke. Misli: mora da
Ih se odrekla. zamišlja je,
Sasvim jasno, kako se ponekad izjutra budi
(Nosi živu uspomenu na nju iz mladosti, uskomešanu
Usnu, rumenu, dok polako otvara oči),
Prestravljena, jer ne može da se seti šta je sa njima uradila, zašto su nestale,
A onda se priseća i smiruje se, te taj dan
Iznova poprima uobičajeni nastavak.
Pita ga da li razmišlja o njoj. „Povremeno“,
Odgovara sa osmehom. „A ti?“ „Ne mnogo“, kaže.
„Mislim da je to zato što nikada nismo postojali u vremenu.“
Proučava njene dugačke prste koji gude
Po vinskoj čaši, njene šake kao u pijaniste,
Ili baštovana, istrošene, i kao kroz maglu, shvata
Da mora da je on ostao bez ruku. Onda
Opisuje sastanak na kome je proveo većinu dana, a
Kojim je predsedavao neko kome su, pre mnogo godina,
Oboje bili nadređeni. „Čuo si za izraz
’Savršena budala’“, rekla je, a njemu se tako dopala boja
Njenog glasa. onda ona priča o kompaniji
U Mejnu koju je osnovao izbeglica iz Poljske oženjen
Francusko-kanadskom separatistkinjom iz Kvebeka, od koje naručuje sijalice.
To je priča sa mnogo iznenadnih preokreta i retkim
Čokoladno-crnim ljiljanom na kraju. On sluša,
Posmatra njeno lice, još uvek razmišlja o njenim opaskama.
Zaključuje da ona razmišlja u simbolima više
Nego on, i čini mu se da ju je to spasilo
Uz sav njen fatalizam, od određenih životnih bolova.
Ona shvata da o njemu razmišlja kao o bukvalisti,
Primećuje, kao da se priseća, koliko je zadovoljan
Menijem, hranom, arhitekturom sobe,
To ju je dirnulo – onako kako iskreno ograničenje
Može biti dirljivo, i dirnuta je načinom na koji ga privlači.
I onim što joj je on nekada bio. Primećuje sopstvenu žudnju
Koja je tada živela, ili nije da nije živela bilo bi, možda, tačnije,
Sa distance, kao što vozač može sa puta videti
Uplašenog jelena kako trči preko otvorenog polja na kiši.
Divlja stvar. Bila i otišla. Smrt ju je učinila tužnom, ili,
Ako ne baš smrt, koju zamišlja
Kao stvorenja što ključaju u truleži, onda vreme.
Robert Has
|