Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.


Vesna Krmpotić