Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu...
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste...
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi...
u ocima koje su ponekad zelene...

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine...?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag...
A ja bih nocas upravo unatrag...
Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju...
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava...
kao noc usamljenog vojnika...
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine???
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije???
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate...

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola...
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost...
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim....

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad BAR to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno..

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim...


Miladin Beric