Tacna je ona stara: "kad se najmanje nadas..." . Od nje me uvek i glava zaboli.
Znate ono, kad su znakovi svuda oko vas, kada vas i drugi na njihupucuju, ponekad i sam uzrok...a vi sami odbijate u njih da gledate. Pa, posle usledi iznenadjenje... Nikad se na greskama svojim necu nauciti, izgleda. Sve neke prekretnice tako su mi se i desile, odigravale ispred ociju, koje drzah sirom zatvorene.
Elem, oci su sad oboma otvorene i nazad nema. kad i ako se sta desi, bicemo i vise nego svesni u sta se upustamo. Igre, u kojima smo oboje vesti i koje smo voljni upotrebljavati, na nama ne mogu delovati; prozaicne su. Kad i ako sta bude, bice to spustenog garda, otvorenih karata.
A opet, sasvim sam zadovoljna odnosom koji i sad imamo. Drugarski, platonski. Upravo onakva vrsta koja mi je i bila potrebna.
Mada, trebala sam se setiti ranijih iskustava, svih onih drugara koji su, u jednom (ili vise njih) momentu, pozeleli biti i nesto vise. Videcemo...
...bitno je da je meni ponovo onaj osmeh na licu...

