Ima ta jedna devojka…mojih godina. Uspesna u svom poslu, ostvarena. Postovana nadaleko zbog toga, vrlo sposobna. U vezi, pred skorim brakom, prica kao iz bajke. Kao…
“Povremeno” i “kao” u nekoj “kombinaciji” sa bivsim. Tek ponekad, onako. Svesni oboje da nije to – to, al’ eto…dopada im se, sta li, povremeno kad uzmognu vremena i prostora…
Razmisljam se, pa mi sve nije jasno sta to treba u mozgu da ti okine, pa da tako postupis…pored goluba u ruci, sta ce ti vrabac na grani…sta je to tako prokleto u ljudima, da ne znaju postovati i ceniti onog ko je pored njih…
I zbog takvih zena, cini mi se, muskarci i rade to sto rade. Svrljaju, opustaju se, zaboravljaju, relaksiraju…igraju se…
Unistavanje svega onog kvalitetnog, prijatnog i lepog, zarad primitivnih, prostih pobuda…kompleksa…hira.
Gadi mi se sve to.
Nedostatak postovanja; uzasno je kada se sa tim osecajem covek upozna…kad shvati kako je nisko u pogledu osobe koju voli; jezivo. Nesto preko cega se tesko ili nikako ne prelazi. Bar ja na taj nacin razmisljam.
Procitala kod Srecice novi post, pa se otud ostrastila i istresla sve ovde.

