LinkOmat! moj takozvani zivot - BlogOye!
13/3/2007
PIJANA

Osmeh ne skidam sa lica. Onaj iskreni, pravi, koji pleni i osvetljava sav predeo oko mene, ukljucujuci i sve ljude u mojoj blizini.

Impulsivna sam, jesam. Ostrascena; neka sam. I potvrdu dobih, svih ludih mi misli u glavi, iako se mesecima borih istim da se oduprem. Od ove necu i ne zelim, prija mi i preko mi je potrebna bila.

Toliko stvari u jednom danu, oduzimaju mi dah. I smejem se i lepo mi je i korenje mi je opet zabodeno duboko i cvrsto u tle. Tako malo bilo je potrebno...

Moja casa je puna; trnovit je i jaaako zaobilazan put to bio, ali neka. Kao sto zlo nikada ne dolazi samo, tako ni dobro ne ide u jednini. Sve ima svoj red i poredak.

Moja casa je puna. Bogatija sam, od juce, za jos jednu sestricinu, Gabrijelu. Iako ovoga puta daleko sam, u mislima sam i srcu sa njima, tamo. I lepo mi.

Moja casa je puna. Srnom jednom malom, drskom, a umiljatom...prisutnom u svim mojim padovima i usponima u jednome danu... Trezvenoj, u tolikoj meri, da ume prepoznati kad da krene napred, a kad da se povuce; kad da kudi, a kad da rane vija.

Moja casa je puna, prepuna toliko da sve preliva iz nje...mojom Kosmickom, saucesnicom, vesticom. U momentima kad posrnem i padnem, iz njoj znanih razloga, tu je, ma kako fizicki da je daleko, da se poturi i pridigne me.

Moja casa je puna. Andjeo je sleteo, svio se nada mnom i spustio nezno svoja krila, donevsi sobom svu, preko potrebnu, utehu, spokoj, mir. Jednim zamahom krila, odagnao mi sve strahove, nakupljenu gorcinu, bol i neispustene suze.Prijatelj, zastitnik, cuvar i ljubomorno cuvani oslonac...pa, ma sta sutra da bude, izmeniti se ne moze.

Moja casa je puna. Puna svim onim sto sama u nju sipam...svim onim sto mi prija, da preguram dan...za danom dan. Sve drugo sto dodje, kad i ako dodje...tu je da oplemeni, ulepsa, ispuni po koji preostali prazan prostor... A sva moc je samo i jedino moja.

Naizgled, tako jednostavna istina...do koje nije bilo tako lako doci... Nadjoh sebe...u sebi...i u svojoj prepunoj casi...da tako i ostane.

 

13/3/2007
A LONG WAY TO HOME

Trebala sam znati, znakovi su bili tu, pokraj puta...a, ipak, tvrdoglavo sam isla napred. Jednom kad odlucim, izbora tu vise nema. I trebalo mi je, ispostavi se na kraju.

Izdvojivsi sebe iz sebe, iz rodnog grada, dosla sam sebi. Ne moze se imenovati, opisati, samo se oseca da je tu. Turobno vreme, vetar, drugi ljudi, Zlato i ja...bez kraja i pocetka...i poruke...

"v.te..zao mi sto nisam pored tebe"

"...ostani ziva...NeUmemDaZivimBezTvojihVijugica"

Da je ista suza ostalo, tu i na tom mestu, zaplakala bih...od srece...jer, i kako neko posle rece, al' ne meni - briga te, ionako te niko ne poznaje ovde...

Ali, kao sto rekoh, nisam. Stisnuh zube, zavrsih ono sto sam i naumila dosavsi tu gde jesam, mimo svih prepreka uz put i, u povratku, sve je polako na svoje doslo.

U amanet ostavih im cauru svoju, pretesnu i staru...predugo se bilo u njoj. Odvec prevazidjena i zavrsena igra, a nove uveliko otpocele.

Ovaj put, imam cheat codes, hints, tips, tricks...sta god treba. I ne bezim; kod kuce sam.

 

Creative Commons License
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 .