kada sam se rodio, majka mi je objasnila da je život kao gOOgle.
rekla mi je da je cilj da budeš na prvoj strani.
rekla mi je da je dobro kada te vole,
kada te klikću.
nije me lagala.
rekla mi je tačno ono što je njoj bilo bitno.
i ja sam je sledio,
slepo, zaboravivši sebe.
i sada se gledam,
gotovo netaknut,
gotovo na poslednjim stranicama svih pretraživača,
i počinjem da sumnjam.
i pitam se sve češće,
nisu li roditelji naši zidine,
a mi puzavice uz njih što se dižu ili spuštaju?
i ako jeste tako,
da li je ona, moja majka,
znala da gOOgle nije sunce?
znala da gOOgle nije život?
Znaš ono što si mi
rekao
u dva dana dok sam skupljala
hrabrost.
u dve godine dok držali smo se za
ruke?
Znaš kada si došao i uništio najlepšu
pesmu
svih vremena?
koja se pretočila u
tebe?
kada smo zaspali
srećni?
Znaš kada setim se tog
jutra,
jutra obavijenog u maglu i u našu
nevericu
da našli smo se,
uopšte?
Znaš kada prođu
decenije?
kad prođe
prva,
druga,
i već sve liči na
sedmu?
Osećaš li kako nas prožima
čuđenje i
sreća,
već gotovo bez
reči,
već gotovo bez
daha,
već gotovo bez
tela?
Bore Suše li se sitne bore
šta je to, i na kiši?
trulež neka, Kakve su ovo bore,
šta li? Trulež neka?
Šta to visi Ako tražiš tragove
između Videćeš samo
tebe i mene Kako se kroz vreme
Pola jedne noći? Vuku nestvarne slike,
A između tebe i mene
Trulež v
neka, i
izborana? s
i
1/2 jedne noći.
Matori šakali,
Ispijenih očiju,
Žudnog pogleda a
Praznih ruku,
Lascivno nude
Sve što nikad neće
Moći da ispune.
Matori šakali,
Izgubljeni u raskoraku
Događaja i vremena,
Stvarnosti i mašte,
Uvereno uveravaju,
Ponajviše sebe,
Da sada je došlo
Njihovih pet minuta,
Da postali su gospodari sveta,
Upravo oni,
Upravo ovih dana.
U čoporu, a
Sve zamišljajući da
Su sami
Na ovom svetu,
Sve ne gledajući nigde,
Do u sebe,
Matori šakali
Lunjaju
kancelarijama,
konferencijama,
upravnim odborima i
skupštinama.
Zmijolika traka užurbanih ljudi.
Provlačim se brzo,
Hitam ka svom cilju.
I odjednom stanem,
Podignem ruku usred gomile
I gledam ih.
Očekujem čuđenje,
Ali oni nemaju vremena.
Tek po koji bivši taksista
Instinktivno prikoči u koraku,
Pogleda me,
A onda se trgne i shvati
Da je sada u ulozi prolaznika.
Fantastično,
Pomislim ja.
Kakva ideja,
Na pola puta do posla,
Na dve trećine sopstvene kolotečine,
Testirati
Prolaznike,
Prepoznati bivše
Pregaoce.
Počnem da kašljem,
U još većoj žurbi.
Savijem se malo prenaglašeno.
Obilaze me, sapliću se,
Samo da izbegnu.
Tek po koja medicinska sestra,
Bivša ili sadašnja,
Trgne se, gotovo da zastane,
Ali onda prohuji,
Seti se da žuri.
I niko više
ne haje.
Pokušam još jednom,
Viknem ‘u pomoć’,
Viknem još glasnije,
Do kreštanja.
I sve dok krivim vilicu,
Posmatram lica oko sebe.
Gledam ih kako šakama
Zaptivaju uši,
Da slučajno glas do svesti
Ne dođe,
Da ih slučajno pogled ne oda,
Da instinktivno ne okrenu glavu
U mom pravcu.
I u tome se predamnom
Izvije zgrada,
Visoka i elegantna,
Širokih dveri.
Automatski otvori vrata
I primi me toplo
U svoje krilo
Na xy spratu.
Mašina za kafu me
Uteši blagonaklono pružajući
Toplu šoljicu.
Slušalice mi zvukom
Izmame osmeh.
Kompjuter me dočeka
Pun poruka i pažnje,
Tako uslužan,
Na svaki moj
Dodir.