pesme | |
4.4.2008o otuđenosti naših danaSEBI I SVOJIMAZmijolika traka užurbanih ljudi.Provlačim se brzo, Hitam ka svom cilju. I odjednom stanem, Podignem ruku usred gomile I gledam ih. Očekujem čuđenje, Ali oni nemaju vremena. Tek po koji bivši taksista Instinktivno prikoči u koraku, Pogleda me, A onda se trgne i shvati Da je sada u ulozi prolaznika. Fantastično, Pomislim ja. Kakva ideja, Na pola puta do posla, Na dve trećine sopstvene kolotečine, Testirati Prolaznike, Prepoznati bivše Pregaoce. Počnem da kašljem, U još većoj žurbi. Savijem se malo prenaglašeno. Obilaze me, sapliću se, Samo da izbegnu. Tek po koja medicinska sestra, Bivša ili sadašnja, Trgne se, gotovo da zastane, Ali onda prohuji, Seti se da žuri. I niko više ne haje. Pokušam još jednom, Viknem ‘u pomoć’, Viknem još glasnije, Do kreštanja. I sve dok krivim vilicu, Posmatram lica oko sebe. Gledam ih kako šakama Zaptivaju uši, Da slučajno glas do svesti Ne dođe, Da ih slučajno pogled ne oda, Da instinktivno ne okrenu glavu U mom pravcu. I u tome se predamnom Izvije zgrada, Visoka i elegantna, Širokih dveri. Automatski otvori vrata I primi me toplo U svoje krilo Na xy spratu. Mašina za kafu me Uteši blagonaklono pružajući Toplu šoljicu. Slušalice mi zvukom Izmame osmeh. Kompjuter me dočeka Pun poruka i pažnje, Tako uslužan, Na svaki moj Dodir. Vratih se sebi i Svojima.
20:11, 4.4.2008
3komentara Link
{ Last Page } { Page 15 of 29 } { Next Page } |
About MeMoj Profil Arhiva Prijatelji Foto Album LinkoviGFightKategorijeZadnje napisanouZALuDNOživot je gOOgle U DUBINAMA IAKO OPASNE A ZGODNE PrijateljiDjMilenaSRNA mladen janik Svemirko |