Smrt ne boli
Tuesday, January 20, 2009
Odjednom nadjes se u strasnom, najstrasnijem snu...bauljas kroz mracne hodnike, prstima guleci memlu nahvatanu po zidovima...saplices se, spotices, padas, lice ti je blatnjavo. U srcu studen. Hladni, najhladniji sibirski mrazevi. A u glavi tupost. Odzvanjaju neki nejasni odjeci onog davnog sebe koga si vec poceo zaboravljati i cijih se obrisa vise ni ne secas. Dises tesko. Skripaju pluca dok te miluju valovi paucine podzemnih svetova koji te prigrlise svojim ljigavim prstima. Uvace ti se kroz usi, kroz usta, kroz sve otvore, puze uz utrobu, lagano i jezivo. Znaju gde su krenuli. Gore negde, gde se zadnji atom snage bori da sacuva iskru ljubavi. Njen plamen da razgori i otopi sibirske snegove. Obasja prazne, mrtve ocne duplje. Vrati im sjaj. Klize lagano. Evo ih, Tu su. Za tren samo gnjecice izmuceni um, nesposoban da shvati, uhvacen u zamku smrti.