Osecam ga iznutra...tu negde, vrslja, rovari, goni, ne da mira.Tera na neprekidno kretanje, cinjenje, stvaranje...razjeda. Svojim ljigavim, hladnim prstima gnjeci moj mozak koji naprkao vec krvari u beznadju svog neznjanja, neshvatanja, nepoimanja.Nemir, opet iznova i iznova i iznova nemir.Sklupca se negde u nekom cosku moje glave, sakrije iza nekih senki secanja a onda opet izviri, protegne se i nastavi da me proganja.Zadnjih dana jace nego ikada....
