Poneki osmeh
Wednesday, March 19, 2008
Svanulo novo jutro.Novi dan.Poneki osmeh u njemu.Vedar.Onaj iz dubine duše.Opija.Mami.Podseća na neka prošla jutra ispunjena mirom.I onom tihom radošću duše koju ne prepoznajemo dok bez nje ne ostanemo.Ljudi su tako slabi.Skloni greškama.Sitni.Pohlepni.Ništavni.U početku ne vidiš.Ne sagledavaš stvari jasno.Nakon pada ti bude jasno.Shvatiš prave vrednosti.Spoznaš pravu ljubav.Uhvatiš je onakvu kakva jeste zapravo.Pojmiš njenu suštinu.Bezuslovnu.Nežnu i mirnu.Potom shvatiš da si je izgubio.I uvidiš, doživiš, iskusiš onaj potpuni pad na dno.Ne, stepenik ispod dna.A onda život krene jednim sasvim novim kolosekom.Teškim i mučnim.Vremenom prođe.Lagano bledi beznađe i ostaje samo praznina.Poneki osmeh i zračak svetlosti razbije monotoniju, vrati sećanja i toplinu u grudi.Za tren zatrepti duša, zasja iskra, seti se ona kako beše.Seti se kako je nekada mir ispunjavao prostor i um.I seti se kako je jeftino prodala sve, a da nije ni znala ni zašto.I seti se kolika je cena odrastanja.Života.