Jedna od,po meni, svakako najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih.
Dočarava i haotičnost emocija i strah i čežnju i... ma znate o čemu
govorim.
Verzija na Engleskom jeziku...
Saddest Poem
I can write the saddest poem of all tonight.
Write, for instance: "The night is full of stars,
and the stars, blue, shiver in the distance."
The night wind whirls in the sky and sings.
I can write the saddest poem of all tonight.
I loved her, and sometimes she loved me too.
On nights like this, I held her in my arms.
I kissed her so many times under the infinite sky.
She loved me, sometimes I loved her.
How could I not have loved her large, still eyes?
I can write the saddest poem of all tonight.
To think I don't have her. To feel that I've lost her.
To hear the immense night, more immense without her.
And the poem falls to the soul as dew to grass.
What does it matter that my love couldn't keep her.
The night is full of stars and she is not with me.
That's all. Far away, someone sings. Far away.
My soul is lost without her.
As if to bring her near, my eyes search for her.
My heart searches for her and she is not with me.
The same night that whitens the same trees.
We, we who were, we are the same no longer.
I no longer love her, true, but how much I loved her.
My voice searched the wind to touch her ear.
Someone else's. She will be someone else's. As she once
belonged to my kisses.
Her voice, her light body. Her infinite eyes.
I no longer love her, true, but perhaps I love her.
Love is so short and oblivion so long.
Because on nights like this I held her in my arms,
my soul is lost without her.
Although this may be the last pain she causes me,
and this may be the last poem I write for her.
... i jedan od prevoda na naš jezik.
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati,na primjer Noć je posuta zvijezdama
i trepere modre zvijezde u daljini.
Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je ,a katkada-je i ona mene voljela.
u noćima kao što je ova ja sam je držao u svom zagrljaju.
Ljubio sam je, toliko puta, pod beskrajnim nebom.
Ona me voljela,i ja sam nju katkada volio.
a kako i ne bih ljubio njene beskrajne nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nemam.Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć,bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao na pašnjak rosa.
Ne smeta što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvjezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.
Kao da je želi približiti, moj pogled je ište, .
Moje srce je ište,a ona nije uz mene.
Ista noć ovija bjelinom ista stabla,
a mi,oni od nekada,nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a koliko sam je volio.
Moj glas je tražio vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno čisto tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Kako je kratka ljubav, a tako beskrajan zaborav.
Jer ja sam je u noćima kao što je ova držao u svom naručju,
moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
-- Pablo Neruda
