Danas nešto prebiram misli i slažem uspomene.
Kada bih danas podvukao crtu i htio o svom životu pričati klincima, šta bih im ispričao?
24 godine. Relativno malo, relativno mnogo.
Pričao bi im o jednoj Jovani koju sam volio bezgranično, ludo i dugo. O Nadeždi, koja je koja je strasno i kratko voljela mene(doduše, milim da me i danas voli). Pričao bih im o jednoj večeri uz svijeće na podu jedne sobe uz zvuke sa starih ploča. O jednom noćnom kupanju u rijeci Sani. Plesnim vikendima u omiljenom kafiću. Govorio bih im o Novosadskoj noći ispunjenoj muzikom i emocijama. I o nekim drugim djevojkama koje su dotaknule moj život. O Valentini, djevojci najljepših smeđih očiju i najvećeg srca koje čovjek može da poželi za prijatelja. O Davoru i pijankama uz tamburaše u Skadarlijskim kafanama. O ličnim pobjedama i porazima... Rekao bih im da je jedan od najljepših osjećaja na svijetu aplauz na otvorenoj sceni. Kada 300- 500 ljudi prekine tišinu u pola tvog monologa. O svjetlima reflektora...
O malom porodičnom kampu kraj Splita i noći, u tišini, na plaži gdje su se čuli samo zrikavci i šum talasa....
Rekao bih im da vole bez rezerve i da ne očekuju ništa zauzvrat jer ljubav je davanje.
Tačno, ima i teških trenutaka. Bola, razočarenja, poraza.....
Ali, vrijedi li život ne živjeti?
))