Bila jednom jedna J. Djevojka teškog djetinjstva, sumljivog morala i najljepših očiju koje sam ikada vidio. Zaljubih se. Nekoliko godina prijateljstva prerastoše u vezu od godinu i nešto. "Mrzeo sam svakog ko te nije voleo..." bio mi je moto. Nisam htio, ni želio da otvorim oči jer, zaboga, J je ostvarenje svih mojih snova.
A onda osjetih oštricu nevjerstva duboko zarinutu u leđa. Boljelo je, a boli i danas...
Prošlo je već dvije godine, a ja još nisam dopustio sebi da ponovo volim. Pokušao sam, ali ne ide. Nijedne oči ne sijaju kako treba, nijedan osmjeh nije onaj pravi. "...Više je ne volim, zaista. A možda je ipak volim..." rekao bi Neruda. Nedavno sam joj, iako već dugo ne govorimo, posvetio pjesmu.

Jovani, godinama poslije

Na balkonu ukrašenom
osušenim cvijećem
ponovo samujemo
mjesec i ja.

Ponovo si mi se,
lopovski vješto
uvukla u misli...

Sjedimo na obali
smišljamo imena sada,
to je već sasvim sigurno
nikad rođenim klincima.

Već dugo nema tvog krila
da na njega spustim glavu
bez riječi i osjetim dom

Svako srce koje otvorim
pretvori se u još jedan
krug na karuselu sa
ljudima sivih lica i
očima što se ne smiju.

Panta rei?

Poslije nas sve je
neki stari, tužni, deja vue.