Devi - Čekanje - BlogOye!

« July 2026 »
Mon	Tue	Wed	Thu	Fri	Sat	Sun
	1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

« July 2026 »

Mon

Tue

Wed

Thu

Fri

Sat

Sun

Sjedim bosonoga hladnih stopala otupjela na bol i udarce, više ništa ne može da me iznenadi, svet je tako tupo učmalo repeticiono mjesto u kom bol nakon boli već očekuješ i ne preostaje ti ništa nego da sjedneš i piljiš u nebo pitajući samog Boga: "Dobro, kad ćeš da smisliš i pošalješ nešto novo? Ova igra ti je dosadna i dopizdela je i meni i tebi a i vragu... Hit me, hit me, daj nešto novo, umrijet ću..." Kao kauguma razvlači se sudbina, na koricama knjiga još uvijek ista slova pišu, isti se retci nižu, čak su i posvete iste, istim rukopisom ispisane. Na stolu stara šolja kafe, usmrdela se već, a ja još ne mogu da je bacim ni da je taknem. Još uvek stoji onako kako si je ti ostavio. Ni mačka ne prede više. Samo bi se grizla. Ja sam na izmaku živaca i nade. Vapim za korjenitim promjenama, vapim da mi kažeš da mogu, da mogu sve, jer znam da mogu i da sve ide na bolje i na dobro, čak. Znam da ću biti dobro. Samo bi htjela da to vreme već dođe. Bilo bi vrijeme. Vreme, vrijeme, time, zeit, kako god 'oćete. (Ajd ionako nitko ne čita... vele da svi pišu blogove zapravo da bi čitali i svi vole da zavire u tuđu priču, ali mislim da je ipak prava istina negdje prema onome da pišemo iz sebične potrebe da se negdje istresemo, a ovdje je eto zgodno...) Vjetar fijuče kroz prozore, moja kuća više ne drži me, ja bih da odem, na neko lepše mesto, neko svetlije, prostranije, zračnije, duhovnije, lagahnije. Život je težak, bre. Daj, brate, daj neku novu šarenu lažu....