NE VJERUJEM:
kako je moguće
da
crkavam od vrućine na mjesečini
da
hodam bosa po vrućem limenom krovu
i da mi je hladno
da
vrtim se u krug do nesvjestice
a ne osjećam da gubim tlo pod nogama
da
pjevam ko iz pičke
baš onda kad me nitko ne sluša
da
halapljivo pitam se gdje si ti, onaj pravi kojeg čekam
a da istovremeno nije me strah biti sama
da
teško podnosim tišinu
usred buke koja me zaglušujući dovodi do ludila
da
mrzim ovaj grad
a istovremeno mi je tako teško napustiti ga
kako
sam istovremeno depresivno optimistična
i u stanju da promenim pogled u djeliću sekunde
sve može da se sruši
al' sve može i da procvate
opet iznova
samo kad JA VJERUJEM.