Grijeh ima ono nešto što te navodi na uzdahe
a misli opsjedaju te danonoćno
kad znaš sve o posljedicama
koje samo pogubne su
po tebe i tvoje srce
i sve ono što jesi
ali nekako ne možeš da se otrgneš od sna
o čežnji da budeš voljen.
Da makar na tren imaš nekog tko ti imponira
tko je za tebe još samo pojam u glavi
a ti nepojmljiva u tom snu
u toj igri vražijoj
u kojoj za tebe pobjede nema.
Gubitnica na startu.
I ti to znaš.
Ali ipak se kolebaš.
Ipak bi usnama da takneš
da potvrdiš da je gorko.
I da patiš. Da se igraš opet starih uloga.
Jer tu si najtanja.
Tu te uvijek gađaju kad nešto hoće od tebe.
I samo ti uzimaju, uzimaju.
A tko će tebi dati nešto?
Tko će meni dati nešto?
Tko će meni dati ljubav, tko će o meni brinuti?
Tko ako ne ja sama?
Tko ako ne srodna duša, ljubavnik i prijatelj?
Tko ako ne ja sama?
U povjerenju, ššš...
ovo neka ostane samo između nas...
Bojim se da bih mogla da učinim veliku grešku.
Grijeh slatko mami iza ugla.
Nikad ne spava.
Ima neke planove za mene.
Koji uključuju samo moje tijelo. Dušu ne.
Hoće da me se svede na čistu fizikaliju postojanja.
Dio mene umire. Od osjećaja obveze.
Da ispunim tuđe želje i očekivanja.
A znam da neću moći u ogledalo da se pogledam.
U povjerenju, ššš...
ovo neka ostane samo između nas...
Bojim se... da neću moći reći ne...