OSAM SUNČEVIH RATNIKA
Kao što je poznato odvajkada, na neki se košarkaški turnir vodi 12 igrača, teoretski svi budu zdravi i sposobni da igraju na konkretnom takmičenju. Dakle, prva petorka i sedmorica kao zamene, to je jasno svakom dobronamernom građaninu i čoveku. Pre svakog od tih takmičenja stvara se tenzija kako se moraju vratiti ''s njim ili na njemu'', te su onda svi pod tenzijom: igrači, trener i pučanstvo koje otvorenih čeljusti prati nadmetanja, i po potrebi pušta očnjake...
Lepo je to tako teoretski, praksa pak kaže nešto malo drugačije: igra njih osam, smenjuju se, rotiraju se – u košarkaškom slengu, ostali bleje na klupi, srećni što su uopšte pozvani. Utrče na teren eventualno na plus trideset razlike, ili ako ključni igrači odu na klupu zbog pet ličnih. To je jasno. Dobro.
Gledam nešto ovih noći nebo. Vidi se dobro, videlo se još bolje kad je bila nestala struja. Onda se dosetim i ovog našeg Sunčevog sistema. Pa se opet setim košarke. Rezultat? Ukratko ću.
Sunce: selektor i trener, Bog i Batina, bljuje vatru, i po potrebi radijaciju, na igrače.
Merkur: mali i nabijen, trčkara oko trenera, ali nikakve vajde od njega iako bi trebalo da bude plej. Čini se kao izgubljen slučaj.
Venera: takođe bi trebalo da bude plej, veći i teži od saigrača Merkura, ali ima užasno sporo kretanje i sav je nekooperativan i nadrkan. Osim toga, vazda se kreće kontra od onoga što mu je trener rekao.
Zemlja: hteo bi da bude i plej i šuter i klasično krilo, non-stop priča nešto ostalim saigračima i pokušava da ih organizuje, ali ovi ga izgleda slabo jebavaju. Ni dva posto. Čitav tim ispašta zbog njegove nadobudnosti, a selektor ga već poprilično mrko gleda.
Mars: potencijal! I za pleja i za košgetera, ali ga trener za sada ne ubacuje u vatru, iako je mali multitalentovan.
Jupiter: klasični teški centar. Pouzdan, mada malo ''na svoju ruku'', što mu se ne treba uzeti za zlo jer skupi većinu promašenih lopti i ''otpadaka'' kojima publika gađa one bekovske primadone. Sav je istetoviran i olujan, te publika izbegava da se kači s njim.
Saturn: takođe centar. I on u reketu, i tu blizu reketa. Publika ga voli više od kolege saigrača Jupitera, pošto je uvek doteran i ima neke fazone, kao da ne igra košarku nego tenis. Kao dubl u tenisu, sa Jupiterom bi bili prvaci Mlečnog puta. Ovako, u timu su gde im je plej Zemlja... Jebiga...
Uran: pouzdani krilni igrač ledenog lica. Mnogo bolje sarađuje sa centrima nego s bekovima. Bekovi kao da ga i ne vide, a on se kreće tamo-vamo i sve vreme im ne misli ništa dobro. Deluje nakrivljeno, ali ne promašuje kad dobije loptu, koju nikako da dobije.
Neptun: pokretljivo krilo koje može da igra i kao bek šuter. Ponekad se ukopa u mestu i ni vajdice od njega, sve da ga neki od plejmejkera i vide. I on ima svoje obožavateljke, kao i njegovi saigrači Jupiter, Saturn i Uran. Zemlja ima intimnog obožavatelja Meseca.
Publika: podeljena između centara i bekova, s tim što gađaju bekove a mahom pogoci završavaju na centrima. Nepravda, što i sama publika, organizovana u Kajperov pojas, kaže. Oni su radikalna frakcija publike organizovane u Ortov oblak. Krila retko ko dira, jer krila blistaju kad je i sve ostalo kako treba.
Da rezimiramo. Prvu petorku činili bi Venera i Zemlja kao bekovi, Jupiter kao centar i Uran i Neptun kao krilni igrači. Na klupi, kao glavne rezerve, Saturn, Merkur i Mars.
E, pa se posle čudimo što smo i u košarci otišli u pičku lepu materinu...
03:02
,
6/11/2011
2
komentara Link
SVE JE TO JAKO ZAJEBANO...
IPAK SAM PAŽLJIV
kako da im kažem
dok sedim pored reke
a čopor pasa oko mene
i ženka mi leži u skutima
predvodnica tog čopora
koji je kadar da rastrgne
kako da im kažem
da me slepi miš okrznuo usnama
po mojim usnama
rastali smo se za tren oka
kako da im kažem
da greše
iako su sigurni
u ispravnost svojih postupaka
gore je nebo
svuda je noć
našao sam svoje sazvežđe
koje ne mogu videti golim okom
vidim ga tek kad gledam negde pored
toliko je malo i magličasto
jedno sazvežđe za mene
kako da im kažem
da vetrovi nisu tu
da bi im rasturali frizure
ili kvarili koncepciju dana
posebno ako padne i kiša
kako da im kažem
kad ne vide psa
retardiranog psa divne riđe boje
s dugačkim opuštenim ušima –
tvrde da je ta pasmina glupa –
a pas i ja gledamo u nebo
govorim mu da je to moje sazvežđance
pas gleda gore onda gleda u mene.
KOLIKO JE TAKVIH OSTALO?
MAKI GRBAVI
Devetog avgusta dve hiljade devete godine umro je Maki Grbavi. Marijan Kamenović. Retko ko je znao njegovo pravo ime i prezime. Jedan od onih likova koji se podrazumevaju i koga svi znaju, ali samo znaju. Prosio je svud po gradu, onda je išao da prosi i po drugim gradovima, nekoliko puta sam ga video i u Beogradu, na Kalemegdanu.
Njegova je deviza bila: ''Ja nikog ne diram, ja sam miran, ja samo prosim i pevam.'' Bio je veoma bistar, pedeset godina mu je bilo kad je preminuo, ali to je nebitno, Maki Grbavi je jedan od bezvremenih ljudi. Uveren sam, dok je istorije grada Pirota, dotle će se i Maki pamtiti.
Imao je svoje pesme koje je smišljao na licu mesta, i pevao je i pevao je i pevao... I nikoga nije dirao, većina prolaznika nije dirala njega; naprosto je bilo normalno da kad prođeš pored Makija ostaviš neki dinar. Par puta sam prošao pored njega, bio je sav u krvi. Neke dileje ga šutirale, razbili ga. Makija, koji samo kleči, peva i ne gleda ni u koga. Pevao je i dalje, dok mu se krv slivala iz usta. Bilo je i dileja koji su ga pljuvali i šikanirali na najprizemnije moguće načine, osetili se iz nekog razloga nadmoćnim nad Makijem Grbavim, iako je on video više sveta od svih njih zajedno. ''Ja nikoga ne diram, ja samo pevam...''
Prisećam se, bilo mi je možda devet, najviše deset godina, pored Gradskog fudbalskog stadiona postavili autodrom. Pored autodroma šatre s fliperima i video igricama... ''Bato, bato, možeš li nešto da mi objasniš?'', čujem nečiji glas iza sebe, Maki, upiljio se u mene, to je bio moj prvi direktni susret s njim. ''Da li mogu da te zamolim da mi ovih pet po dva dinara zameniš za jednu od deset?'' Imao sam desetku, Alija Sirotanović, dao mu je, on meni dao pet kovanih dvodinarki, onda se zagledao u Aliju. ''Bato, bato, možeš li da mi objasniš zašto se on tako smeje?'' Zagledamo se i Maki i ja u Sirotanovića, baš se skoncentrišemo, ćutimo, Maki počne da me gleda, kažem mu: ''Ne znam, Maki.''
Maki Grbavi je bio Rom, ciganin, ali to je nebitno, jer on je prevazišao i svoje poreklo, nacionalnost, prevazišao je sve konvencionalnosti i koncepte. Samo je pevao i nikoga nije dirao.
Prošle godine prelazim most preko Nišave, Maki se ugnezdio na mostu. ''Bato, bato, je l' mogu nešto da te pitam?'' Ja već sav samosvestan, uskurčen i pun sebe, takođe se sećam one epizode sa autodroma od pre 20 i nešto godina... I žurim, u punom sam spidu, kasnim ali Makija ne mogu da odbijem. ''Kaži, Maki, ali brzo.''
''Bato, bato, šta je to advokat?''
U kurac sad, šta je advokat, kako da mu na mostu definišem advokata, nikada o tome nisam ni razmišljao.
''To je, Maki, čovek koji brani drugog čoveka za kog se sumnja da je zbog nečega kriv'', kažem mu.
''A zašto se on time bavi? Meni to nije jasno, bato. Molim te, objasni mi.''
Matirao me u dva poteza. Nisam uspeo da mu objasnim. Ni advokata, ni nasmejanog Aliju Sirotanovića sa nekadašnje desetodinarke.
Maki Grbavi je bio rođen kao zdravo i pravo dete. Onda su ga nešto mnogo razbili, onda je dobio tu grbu na leđima. Mnogi se kurče kako nose nekakav svoj krst na leđima, ni ja nisam imun od takvih sranja. Maki je imao svoju grbu. Valjda mu je ta grba pritiskala pluća, pritiskala i pritiskala. Preminuo je u bolnici. Do poslednjeg dana je pevao i nikoga nije dirao. Marijan Kamenović – Maki Grbavi.
I da, sećam se, bilo mi je možda 12 godina, dolaze mi baba i deda iz Beograda u Pirot, vozom, radujem im se kao kučence, baba me izljubi na železničkoj stanici Pirot, odmah zatim me pita: ''A ko je onaj jedan, malko je grbav, bio je s nama u kupeu i sve vreme nam pevao? I smejali smo se od Beograda do Pirota, i on nam je pričao gde je sve bio.''
Maki, neka ti je laka zemlja, ljudino.
TAKO TI JE TO...
DEKAPITACIJA ŽABE I PROBADANJE ZAMORČETOVOG SRCA
U srednjoj školi samo smo lovili žabe u kanalu napravljenom da spreči Turke kako ne bi prodrli u srednjevekovni gradić poznatiji kao Momčilov grad, po vojvodi Momčilu. Žabe smo lovili za časove biologije. Tačnije, za svega dva časa. Ti se vodozemci jako lako hvataju, ali mi nismo nijednog ulovili, nismo hteli. Umesto toga zezali smo se sa žabama pored kanala koji je tada bio dobrano prekriven žabokrečinom i voda u njemu nije cirkulisala (reklo bi se – još od vremena vojvode Momčila, a to je bilo u XIV veku). Otišli praznih ruku na biologiju. Ali jedan nadobudni štreber je doneo žabu. Lovio je nezavisno od nas. Žaba u teglu, parče vate natopljene etrom preko žabe u tegli. Stvor počne da se omamljuje, dok nam profesorka priča kako ćemo sada posmatrati reflekse, pošto žaba totalno padne u nesvest.
''Ništa neće da je boli'', kaže profesorka. ''Izvršićemo joj dekapitaciju. To se obavlja makazama, rastvorite joj usta , jedan krak makaza joj je u ustima, drugi iznad očiju, i onda presečete taj deo. Treba da ostane samo donja vilica, videćete jezik i početak kičmene moždine. Onda ćete uzeti iglu i razoriti joj kičmenu moždinu. Svrha toga je da proučimo reflekse, jer refleksi su filogenetski bla bla bla...'', ne mogu više da je slušam. Pravim skandal na času, čas se završava, žaba je preživela, meni ostalo da se vadim do kraja školske godine.
Nekoliko godina kasnije već sam na medicinskom fakultetu. Vežbe iz fiziologije. Opet žabe. Na drugoj sam godini medicine, još nijednog pacijenta nisam video, asistent kaže: ''Sada ćemo proučavati reflekse, posebno ćemo obratiti pažnju na muskulus gastroknemijus. Prvo ćemo opiti žabu etrom, sačekati je da se umiri, onda ćemo joj izvršiti dekapitaciju bla bla bla... Dekapitacija je bla bla bla...'', imam snažan utisak da mi deja-vu traje jako dugo.
''Ovo ćete verovatno svi raditi kada budete polagali praktični deo ispita iz fiziologije'', završio je asistent svoj solilokvij. ''Sada svi alat u ruke, pa da počnemo...''
Presekao sam žabinu glavu iznad očiju, video sam joj jezik, mali je, ružičast, sužava se od baze ka vrhu, video sam i početak kičmene moždine. Zabio sam šiljak u to i počeo da vrtim levo-desno. ''Žabu to neće boleti...'', rekoše. Žaba bez glave je počela da ispušta jezive zvuke, nalik na krčanje nedovoljno dobro uzemljenog radio prijemnika.
''Ona ništa ne oseća'', kaže mi asistent gledajući kako radim. ''Sad joj smakni kožu i postavi je na ovaj stalak. I odmah zatim joj kani malo Ringerovog rastvora, da se mišići ne umrtve.''
Praktični ispit iz fiziologije je protekao bez žaba. Nije ih bilo, zavladala neka nestašica žaba u tom roku kad sam polagao, i položio.
Eto me na trećoj godini, vežbe su iz patološke fiziologije, patofize kako je studenti zovu. Vežbe drži veoma simpatična asistentkinja, par puta sam se javio da dam pravi odgovor i zgotivila me do kraja, a i ja nju. Međutim, jednog dana krenu vežbe sa zamorcima. Zamorci su kao miševi, samo su beli poput pahuljica, pufnasti, i imaju crvene oči. Cilj vežbe je da zamorcu špricem uzmeš krv direktno iz srca, pa da onda proučavaš ovo i ono. Zamorac, kao što bi i svaki drugi živi stvor, oseti da mu preti velika opasnost, te pristupi defekaciji i uriniranju, refleksno. Usere mi i upiša svesku, praktikum, ranac, sve. Srculence je u njega manje od nokta na malom prstu, sav je mali. Krenem iglom u njega, sve me boli dok to radim, povučem, nema krvi, promašio sam. Iza mene se stvara debeli laborant, smrdi na neku opaku rakiju, kaže mi: ''Pa šta čekaš! Opet!''
Gledam njegovu ćelu, špric mi i dalje u ruci, prinesem iglu zamorcu, zastanem.
''Ajde, ubodi ga! Još malo pa gotova vežba!'', strovali mi u lice oblak nekog metanola iz usta. Onda mi otme špric i zabode ga u zamorca. Promašio. Nema krvi. Zabode ga opet. I opet. I opet.
''E, da ga jebem, crko je.''
Mrak preko očiju, izvlačim laboranta iz vežbaonice u hodnik, unosim mu se u facu, za nama izlazi asistentkinja: ''Borise, nemojte, događaju se takve stvari...''
Pogledam nju, pustim pijanog medveda, uđem nazad u vežbaonicu. Za mnom asistentkinja. Pitam je: ''Na kojoj godini ste Vi imali susret sa prvim pacijentom?''
BIO SAM U PRIRODI!
IZLET
U nedelju smo išli na izlet. Naša drugarica Ana je slavila rođendan, pa je htela da nas odvede negde u prirodu, da se tamo igramo i družimo. Dan je bio lep i ptičice su cvrkutale.
Ana se obradovala našim poklonima i bila je jako srećna. Meni je mama dala pare za cigarete, pa su me sačekali dok ih nisam kupio. Onda nas je Ana kolima odvezla na izlet u prirodu. Usput smo prošli kroz nekoliko sela, i na kraju smo stigli na izlet. I tamo je bilo lepo. Išli smo Ana, Sanja, Đura, Vlada i njegovi sin i žena, Vlada i Milica i ja. Oni su išli svojim kolima, a mene, Sanju i Đuru je vozila Ana.
Odmah smo se smestili u nekoj šumici, a onda smo sedeli i pričali dok se nismo odmorili od puta. Pored šumice je tekla rečica, pa smo je gledali. Kad smo se odmorili, Milica i Sanja su počele da seku paradajz i da ljušte krastavce, a mi smo skupljali drva po šumici. Ana je ponela torticu, kao i batake, svinjski vratić, vešalice i bifteke, pa smo hteli da ih ispečemo, za rođendan. Dok je vatrica razigrano pucketala, mi smo sedeli i pili pivce. Vlada i ja smo otišli do rečice koja je veselo žuborila i odneli ostalo pivce, vince i sokiće da se hlade u vodi, jer je sunce, koje nam se odozgo smešilo, počelo da greje pivce.
Onda smo išli da se šetamo. Priroda je bila predivna, a cvetići su lepo mirisali. Odjednom smo videli vrelo odakle je voda izvirala duboko ispod zemlje, i niko od nas nije znao odakle ta voda dolazi. Posle smo videli ribnjak s pastrmkama, pa ih je Đura slikao. Ja sam slikao Đuru. Posle smo se vratili i usput smo čavrljali.
Od vatrice se napravio baš divan žar, pa smo onda pekli mesance. Pekli su ga Đura i Ana, a mi smo pričali s njima i pili pivce. Posle je meso bilo gotovo, pa smo ga jeli. Ja sam uzeo biftek, batak i svinjski vratić, i mnogo su mi se dopali. Pohvalili smo pred svima Đuru i Anu kako su lepo ispekli roštilj. Kad smo pojeli meso, Ana nas je poslužila tortom, koja je bila baš slatka i imala je orahe i čokoladu.
Onda mi se prispavalo, pa sam malo prilegao, a Đura je slikao bubice koje su radosno milele kroz travu, dok ga je Sanja gledala. Đura je čak slikao i jednog malog crvića koji se mnogo smešno kretao, pa smo se smejali. Sanju i Anu su ujele neke bubice, pa su bile malo neraspoložene, ali onda smo ih opet zasmejali, pa su se oraspoložile.
Kad smo se najeli i odmorili, polako smo krenuli kući. Meni je bilo malo žao što moramo da idemo, jer mi se baš dopalo tamo. Rešili smo da opet napravimo izlet, iako Ani tada neće biti rođendan.
Tako se završio naš izlet. Meni je on bio najbolji u životu.
SLEMOVANJE!
SLUČAJNI TURIST
Najčešće se kaže da je slam mešavina poezije i performansa, da je to brza, urbana poezija koja se izvodi po klubovima te svoje korene vuče još iz uličnih poetry performansa, a puno duguje i hip-hopu.
Bila je Pula i bio je festival ''Polis'' u Puli, i u okviru ''Polisa'' takmičenje u slemovanju. Slemovalo se na temu ''Slučajni turist''. Vaš ljubazni gazda Sanatorijum osvojio je solidno četvrto mesto, budući da je prvi put u životu slemovao, pa se još i takmičio.
Ovo što sledi je pesma sa tog slema. Predugačka je za slem formu, ali namerno sam je takvom i napravio. Za početak je dovoljno. Ne možeš da odeš negde kao ''gušter'' i da odmah pobediš. Nije pristojno.
Uživajte!
Turist je budala
jer voli da putuje
i da se svojim očima uveri kako postoje stvari
koje su već vekovima pohranjene u enciklopedijama.
E!
Kad se turist svojeočno uveri, onda
sve te stvari zaista postoje
jer se turist fotkao pored njih i uz njih
premda je bitnije da drugi to vide
gde nego na Fejsbuku, Tagdu i sličnim mlatišumaonicama.
Turizam treba ukinuti
te uvesti radne posete gradovima i lokacijama
na raznoraznim geografskim dužinama i širinama
da da
baš kao neku radnu obavezu!
Uzmimo mene za primer:
nekada davno bio sam turista
i taman smerao da zapevam: ''Dok palme njišu grane...''
kad ono kurac!
Pored mora lipe i bagremovi! ''Liiipeee cvaaatuuu...''
Osvrnem se – stvarno je more s plimom i osekom
onda popizdim: gde su palme?!
Šta će ovde lipe, to imam i pored Nišave!
A da mi je bila radna obaveza
da posetim taj grad na moru
i da mi je sve bilo plaćeno
pristao bih da na rivi raste
i ogromni mladi crni luk
s percima što zaklanjaju sunce.
Recite ne turizmu!
Zamislite gomilu nadrkanih gotovana
koji će se buniti na kišu
i na oblačnost i na njoke
ili zašto im zakon brani da jedu prstace!
A nijednog trenutka ne pomisle
kako sve to nisu ni zaslužili,
da im je čak i ovo prevelika milost!
Zašto se niko ne jagmi za posetom
znamenitim rudnicima uglja?!
Makar da obiđe površinske kopove,
sve to ga još uvek greje preko zime,
kad mu je hladno na smučanju i na skijanju
i na kurcu i na palcu, pa onda satire čajeve
da se kao ugreje, e pa zašto onda ne
poseti najpoznatije plantaže biljaka
od kojih se prave čajevi?!
Radne posete bi od gotovana načinile
aktivne učesnike koji se neće
dosađivati i kenjati za svaku sitnicu,
no će sve to skontati kao
stvar koju svojim mogućnostima
mogu poboljšati tako da svi budu zadovoljni,
ili da domaćin počne da pizdi na gosta.
Gledaj sad ovako:
išao sam u radnu posetu i vozio se u autobusu
dobrih 14 sati, oko mene sedeli
isključivo glupi turisti i među njima
neka žena koja je autobusu otvoreno rekla
da ga mrzi, a autobusi su velika zlopamtila
i ovaj naš autobus je 10 sati ćutao i
smišljao paklenu osvetu, a na isteku desetog sata
prvo je ženi sasuo na glavu svu vodu iz
razdrndanog klima uređaja, a zatim je na
jednoj posebno oštroj krivini otkačio baš njeno sedište
pa je žena s kraja sutobusa letela sve do šofera
i kad se vratila nazad zakukala je svom mužu:
''Đorđe, ja mrzim ovaj autobus! A lepo sam ti
rekla da idemo avionom!'',
na šta joj je Đorđe, suočen sa demonskim moćima autobusa,
rekao samo: ''Da, draga.''
E, vidiš, meni u tom autobusu ništa nije smetalo jer sam
išao u radnu posetu, i dobio sam prevoz kakav sam i zaslužio
svojim dotadašnjim radom i zalaganjem.
Misliš da sam protestovao kad sam video
kakvu su mi sobu dali u hotelu posle tog putovanja?
Misliš da jesam? Ni najmanje!
Moja radna poseta bila je vredna taman toliko
da dobijem sobu bez prozora, ali zato sam kao
sustanare imao desetak reptila, isto toliko leptira,
kao i stanoviti broj različitih letećih i milećih insekata.
Zamisli da su mi takvu sobu dali u svojstvu turiste!
Terao bih tu stvar do Strazbura, minimum!
Ali zajebi sad tu sobu.
Koncentriši se i iz dubine stomaka zaurlaj:
RECI NE TURISTIMA!
RECI DA RADNIM POSETIOCIMA!
Jer to je za dobro sviju nas, drage moje i dragi moji,
sve ovo vam iznosim iz samo jednog razloga:
budimo zdravi i srećni, i ne dozvolimo!
Recimo NE!
Imam da dodam još nešto:
šta svinjski grip?!
Ako si govedo od čoveka
onda H1N1 nikako ne možeš širiti dalje
ali bićeš glavna faca u kraju
kad budu smislili goveđi grip!
PO POVOLJNOJ CENI...
VODIČ ZA UMIRUĆE
bolestan kao nikada
dugo ležiš u krevetu
i osećaš je kako proviruje
kroz pravougaonik okvira prozora
slab si i vidici su ti suženi
i znaš da nešto jako nije u redu
jer su svi prema tebi ljubazni
preko svake mere ali misliš
pa dobro ostaje mi dosta vremena
da proanaliziram sve svoje postupke
tu i tamo moraš do WC-a
i pri tome ti pomažu
pridržavaju te da ne padneš
a ti se brecaš
govoriš da možeš sam
pa pokušavaš sam
ali klecava kolena kažu nešto drugo
oklembešen na šolji
jedva nađeš snagu da se napneš
i postaješ svestan da
sve više mrziš samog sebe
jer si previše malaksao da
je oteraš dok proviruje
od šolje do kreveta
kilometar i po puta...
kljukaju te pilulama raznih boja i oblika
neke redovno zastaju u grlu
i duša ti se odavno usmrdela od lekova
a svi oko tebe se smeše i govore
biće dobro
ali ti niko ne kaže zašto je loše
analiziraš ono što si radio
zatim odustaješ jer nema svrhe
biće dobro
govore tvom ubledelom licu
i smeškaju se
ne reaguješ
samo gledaš pravougaonik neba
rešen da ne obraćaš pažnju na
njeno provirivanje i njihovo licemerje
prisećaš se kako izgleda nebo koje ne staje
u okvir prozora prisećaš se onoga što se odvija
tamo napolju
predugo si izvan igre
a budale oko tebe umeju da kažu samo
biće dobro
omiljena muzika ti se odavno smučila
i svoje pisce favorite si poslao dođavola
ionako
više nije bitno...
konstantno si febrilan
sa sve češćim paroksizmima
a bol se samo pojačava
krevet pod tobom
kao da se pretvorio u gomilu šiljaka
koji su nesnosniji od bilo čega
stiže nova tura lekova
praćena novim nasmešenim biće dobro
a ti shvataš da više ništa ne možeš da izgubiš
krajičkom oka je pratiš
kako proviruje
dok sa mukom ustaješ iz kreveta
navlačiš na sebe prvo što dohvatiš
i teturaš se ka izlazu
silaziš niz stepenice
a onda si napolju
sav taj prostor
sve to nebo
kakva čarolija!
biće dobro
govorili su ti
a sada pojma nemaju
gde si i kako ti je
što tebe tera da se
smeješ na sav glas
ali za smeh nemaš snage
pogled u sunce je toliko bolan
da najzad do kraja prihvataš
kako je kraj jako blizu
zdrave sunce ne boli
razmišljaš
niti je loše ikada postalo dobro
koračaš polako
čini ti se da je sila teže podivljala
ne gledaš u prolaznike nego u svoje cipele
levu pa desnu pa levu pa desnu
i čini ti se da si tek delimično u njima
zastaješ na sredini mosta
čvrsto stežeš ogradu
dok voda u reci odlazi dalje
a kej i drveće ostaju na istom mestu
onda puštaš ogradu i polaziš dalje
sasvim polako
dišući plitko i ubrzano
hladan znoj
i srce koje bi da iskoči
razgledaš izloge
sa odećom cipelama
muzičkim uređajima
i ribolovačkom opremom
smeši ti se proleće
a ti ne smeš da uzvratiš osmeh
majskom ambijentu
jer štediš snagu
ulice i zgrade i parkovi su isti
i proleće u maju kao proleće u maju
i lica prolaznika kao lica prolaznika
i sve se uklapa ili ne uklapa
samo se ti nalaziš
negde izvan toga
biće dobro
govorili su ti
ulaziš u omiljeni lokal
jedva čujnim glasom naručuješ pivo
donosi ga poznati kelner i dok plaćaš
gleda te čudno kao da te vidi prvi put
iz pozadine se čuje tvoja pesma
ali više nemaš vremena da razmišljaš
je li ti se smučila
ostavljaš kelneru telefonski broj na koji će
tvojima javiti šta ti se desilo pošto si
popio pivo i spustio glavu na sto
u društvu one što je provirivala.
MNJ... OVOG PUTA BEZ NADNASLOVA...
ISKRIVLJENA OGLEDALA
Nisam ga video godinama.
Radovao sam se ponovnom susretu s njim, iako je delovao krajnje odbojno – smrdeo je i odeća mu je bila pocepana. Bio je grub i nije mario za češljanje, kupanje, kulturu. Govorio je glasno, a glas mu je bio napukao i mogao je samo svojim glasom oterati bilo koga od sebe, da nije bilo tih reči koje je izgovarao.
Uživao sam sedeći sa njim i lagano ispijajući jaku rakiju koju je izneo na sto. Ja sam svoju poštovao, a on je svoju voleo i brzo je praznio čašu.
''Ne vole me'', rekao je. ''Psujem ih i urlam na njihova glupava lica i njihove suvišne pokrete. Vidim da me se plaše, ali ja njih ne mrzim.''
Sa svakom novom čašom postajao je sve tiši i kada je popio gotovo litar pića bio je veoma tih. ''Pogledaj me'', rekao je. ''Ne daj da ti urade ovo...''
Gledao sam u njegove zakrvavljene oči i debele prste s prljavim noktima, i spopala me tuga zbog mog starog prijatelja – život je pobegao negde pored njega ali žigosao ga je nemilosrdnije nego mnoge druge.
''Razumem'', rekao sam i zamahnuo da zgnječim bubašvabu koja se šetala po stolu.
''Ne!'', viknuo je i dodao tišim glasom: ''Ne razumeš.''
Preneo sam ga do kreveta i ostavio ga da se ispava.
Izašao sam i posmatrao ljude oko sebe. Nijedne ruke koju su mlatarale ili čačkale nešto, nijedne lepe ili manje lepe oči nisu delovale nevino.
Pogledao sam svoj odraz u nekom izlogu, zatim krenuo dalje još bržim korakom.
NE TREBA NI NAJAVLJIVATI POSEBNO, DOVOLJNO JE - NOVI HIT...
AH, JULIJANA!
julijana
lepoto nad lepotama
nebeska vilo
i ponoru naših užarenih pogleda
o čemu si razmišljala
dok su tri tvoja obožavatelja
slomljena grčem beznadežne ljubavi
oduzimala sebi život
želeći da tako postanu
neraskidivi deo tvog srca
verovatno se ne sećaš
njihovih likova
još manje njihovih imena
julijana
čarobnice i veštice
najlepši snu i noćna moro
da li je ikada pogled
tvojih modrozelenih očiju
prešao preko nekoga
sa interesovanjem ili željom
kao što prelazi preko izloga
punih tesnih haljina
i lakovanih cipelica s dugim štiklama
jesu li za tebe
zaista
čitav svet i sve sudbine
samo jedan veliki prozirni izlog
iz kojeg bez tračka emocije
odabireš ono što će te samo
tog trenutka zadovoljiti
a već sledećeg biti
poderano izgužvano odbačeno
julijana
kurvo nad kurvama
gledaš nas kao svoje igračke
dok izvijaš telo i pružaš
dugačke noge u gracioznom hodu
mrziš nas
a ti si predmet našeg obožavanja
i znaš to
i ulice to znaju
i zvezde to znaju
i mostovi i reke
i svi to znaju
i tebi to ništa
ali baš ništa ne znači
ti sediš na svom svilenom krevetu
i ispijaš šolju kafe
i nežno i milo
ispuštaš vetrić
čekajući da dođe vreme
za još jedan
fatalni izlazak pred nas.
KOMPAS, KOMPAS...
POREMEĆEN KOMPAS
sećam se jednog mačora
imao je homoseksualnu notu
i par puta sam ga uhvatio
kako mi njuši kitu
dok sam spavao
u krevetu vlasnice mačora
bio je i još jedan
kod neke druge vlasnice
ali taj je jednog dana
izašao kroz prozor
i više se nije vratio
onaj prvi to nije mogao
prozor je bio na petom spratu
bila je i jedna mačka
motala mi se oko nogu
i mrzelo je da lovi miševe
ali zato je po čitav dan
lovila mene
volim da mislim
kako je pomalo patila kad
sam otišao jer je gledala za mnom
dok sam se gubio u daljini
kad sam se vratio
na to mesto
nje više nije bilo
tako da sam pomalo patio
pomalo patim i za
nekim dragim ljudima
posebno ženama -
gubile su se u daljini
dok sam gledao za njima
sada nema ni mačaka ni žena
i hoću da verujem
kako samo gledam
u pogrešnom pravcu.
PREDNOVOGODIŠNJI HIT...
BOJE
rođeni dok je
svet još uvek
na fotografijama
bio crno-beo
i u proleće
i u kasnu jesen
rasli kada hleb
nije bio bajat
a usta naroda ispevala
najlepše pesme o vodi
zaljubili se dok
sunce ni u julskom zenitu
nije grizlo kožu i oči
voleli se
tu gde jesu
dok se svet
menjao u svetove
sa mnogo boja
živeli zajedno
dok su se svetovi
oko njih smenjivali
sve brže
oni su i dalje
imali samo svoju boju –
ona boju njega
on boju nje
i druge im nisu
trebale
starili su zajedno
u svom svetu
mimo svih svetova
i nisu se micali iz njega
samo su se šetali
i sedeli
i voleli se u njemu
to je ono dvoje
koje biste videli
kao tačkice na horizontu
kad biste pogledali
polaganim hodom starih ljudi
prošli bi pored vas
a da se i ne okrenete
za njima
možda biste primetili
samo toliko
da su njihove boje
izanđale i isprane
da su skoro kao sa
crno-belih fotografija
naspram vašeg
prebogatog kolorita
njih će dvoje
začas opet postati
samo tačkice na horizontu
svetovi u kojima vi živite
probali su da ih dodirnu
ali njih dvoje ostali su za vas
samo dve tačkice
svet u kojem su oni
daleko je od vaših svetova
i ima samo dve boje –
njenu i njegovu.
MALO O UMETNOSTI...
(ODLOMAK IZ ROMANA "SANATORIJUM")
« Zdravstvuj», reče Sergejevič kad me je video. Ušao sam. Odmah me je zapahnuo opijajući miris boja i razređivača, kojima je vazduh u sobi bio više nego zasićen. Bar stotinu oslikanih platna nalazilo se okačeno po zidovima i plafonu, ili uredno naslagano u uglovima sobe. Ostatak prostora bio je ispunjen štafelajem, tako da je mogućnost kretanja po sobi bila minimalna. Sergejevič je od svog prebivališta napravio atelje, u kojem je stvarao besmrtna dela.
« Još kako su smrtna», ispravio me kada sam mu to rekao. « Kako koja slika stigne do kraja priče koju je iskazivala, jednostavno se pretvori u smesu haotično razmazanih linija i poteza četkicom, i nakon toga samo budala može videti neki trag umetnosti u toj raznobojnoj zbrci.» Šmrknuo je, zatim mi je namignuo i nastavio: « Razumeš me? To je dokaz da i najveća umetnička dostignuća na kraju izgube vrednost. Potrebno je samo da se pročitaju sve poruke sadržane u njima.»
« Ne bih se složio sa vašim mišljenjem», rekoh.
« Zašto? Razmisli: zar, na primer, ne odložiš neku knjigu i zaboraviš na nju onog trenutka kad je potpuno razumeš, iako si je pre toga pročitao deset puta, uvek sa podjednakim interesovanjem? Ili, kad napamet naučiš neku kompoziciju i tačno znaš kada se ubaci koji instrument i sa kojom svrhom, pa ti slušanje te kompozicije najzad dosadi i više ne obraćaš pažnju na nju, makar to bila i Betovenova Sudbinska.»
Dok sam se grčio da smislim adekvatan odgovor, Sergejevič je terao dalje sa monologom: « Umetnost postoji radi umetnosti, a ne radi ljudi. Ljudi je samo obezvređuju. Kada umetnik sedne da stvori delo, on to čini zbog novca ili da bi iživeo lepezu svojih osećanja. Pri tome najmanje brine šta će neko reći o njegovom radu, a posle toga ionako više nema veze sa onim što je načinio. Tada njegovo stvaralaštvo dobija sopstveni život, biva uzdizano do zvezda, pa zatim provlačeno kroz mulj kritike, ili obrnuto, svejedno, i na kraju postaje nevidljivo, iako očigledno, a često se desi da ga bace u jamu zaboravljenih veličina iz koje ga tek ponekad upeca neki dokoni kritičar amater, da bi ga još malo oglodao. To je prava istina o odnosu ljudi prema umetnosti. Videćeš, kada se bude našao neki pametnjaković da da prikaz stvarnog značenja Mona Lizinog osmeha, svi će pohrliti da se na licu mesta uvere kako objašnjenje odgovara Da Vinčijevoj ideji, i posle toga... posle toga će neki blentavi posmatrač Mona Lizi docrtati brkove.»
Zaustio sam da se suprotstavim, ali me je slikar pretekao. « Zato meni odgovara smrtnost mojih slika. One svojim sadržajem na najbolji mogući način iskazuju poruku, i kada iskažu sve što je bilo potrebno, njihova forma iščezava, pretvara se u ono iz čega je i nastala – u besmisleni skup boja, ne dozvolivši nikome da pljuje po njima nakon divljenja i otkrivanja svih značenja. Umetnost radi umetnosti, gospodine, ona je samo prividno nesebična i dostupna svakome, a u stvari je otvorena samo prema umetniku kao svom privilegovanom ocu, i to samo dok je stvara. Tako je to.» Na kraju svog izlaganja je šmrknuo i namignuo. Nesvesno sam mu uzvratio.
TAKVI KAO TI NIKADA NE NESTANU DO KRAJA. PONAVLJAM, NIKADA!
NENAD MARJANOVIĆ
MUNGOS
Prvo mi je poslao e-mail, sa sadržajem koji ne bih da otkrivam, i s konačnom porukom-apelom kako se nada da ću mu odgovoriti.
Hm, čitam njegov tekst, sve što je napisano – s razlogom je napisano. Nijedna pravopisna greška u Nenadovom pisaniju. Tekst se svodio na poziv na upoznavanje, iako je u sebi sadržao još nekoliko dragocenih poruka. Najobičniji imejl. Ako ćemo da se šalimo. A Mungosu nije bilo do šale. Jer Mungosu nijedan tekst koji je napisao nije bio samo radi šale. Svaki je nosio nauku i pouku, i poruku.
Onda je Mungos otvorio i svoj blog, i podelio deo razmišljanja, znanja i saznanja sa nama, čitaocima, od kojih su retki bili upućeni u teme o kojima je pisao, a teme Mungosove bile su nepresušne.
Imao sam čast da sa Nenadom (van ovog matriksa bio je Nenad, ne Mungos) i još dvoje blogera sedim u kafani ''?'', zatim sam imao čast da bude gost moj i ostalih Ilegalnih poslastičara, na BELEF-u 2007. godine.
Nijednom nije isticao svoje muke, niti se žalio na njih. Razgovarati s njim bilo je kao češljati sadržaj enciklopedije koja ume da se šali intelektualno, a bogme i malo bezobraznije. Sasvim onako kako treba, dakle. Ovekovečili smo se u fotografiji, Nenad i ja, da se pohvalim.
Njegova je supruga, kolokvijalno Mungosija, draga žena, očigledno zašto pripadajuća Mungosu, boravila u Pirotu. Donela mi poklon od Nenada. Knjigu i raketovaču.
Držala se junački.
''Kako je Nenad?'', pitao sam je.
''Drži se junački.''
Divni ljudi, ljudine. Deca njihova, Mungoščići, imaju najbolju moguću podlogu da postanu ljudine koje će pronositi slavu veličine svog oca koji se nikada nije gurao u ''prve redove'', ali je one napumpane intelektualne veličine mogao, tvrdim i potpisujem, u najnevinijem razgovoru da oduva za cirka petnaest minuta, i da im pokaže gde im je pravo mesto.
Još jedna nepravda, velika nepravda.
Kao da neko/nešto uporno ne da da se šire reč i misao onih koji to zaista umeju i mogu. Kao da se najživlje duše namerno sputavaju.
Nenade Marjanoviću
Živ bio
Gde god bio
Ionako znaš šta sam hteo da kažem...
Volim te
Čoveče!
NEBO JE LIMIT, A MOZHDA I NE...
LETENJA
Nekako je čovek uskraćen za taj vid kretanja, jednostavno mu se nije dalo još od postanja i od onog kratkog boravka u Edenu.
Dedalu je kojekako uspelo, ali sin mu Ikar neslavno poginu kad je probao isto. No, to su krila, a ljudi nisu ptice. Ljudski rod ne leti čak ni kad paraglajduje, ili se iz tačke A avionom premešta u tačku B.
Neko će reći da postoji i fenomen astralnih projekcija, što je u redu, svako ima pravo da kaže svašta, eto, postoji i onaj magazin ''Treće oko''.
Dosta za uvod.
Ja sam leteo.
LETENJE PRVO
Sa igrališta ispred zgrade, kao dete. U rukama sam držao dva pištolja ''Berete'', igračke, jedan u desnoj, drugi u levoj ruci, i to je tada bilo veoma važno da bih se odvojio od zemlje. S ta dva pištolja u rukama uzdignuo sam se do visine krovova okolnih zgrada, dok je igralište ostalo ispod mene. Ne pamtim da sam se uplašio, samo mi je bilo neobično, i čvrsto sam stezao oba pištolja. Nisam manevrisao u slobodnom prostoru, samo sam tako uzleteo, a onda se isto tako i spustio na igralište, bez ikakvog razloga. U međuvremenu, ''Berete'' su nestale a da ja nisam ni primetio kako ih više ne držim u rukama.
LETENJE DRUGO
Jesenji dan, težak i žut, siv i vetrovit, kiša obećava samu sebe svakog trenutka. Ja na keju pored reke, šetam se i gajim melanholična osećanja. Onda osetim da mi svaki naredni korak postaje sve lakši, na kraju nogama više ne dodirujem zemlju, u vazduhu sam, postavljam se paralelno nad rekom, desetak metara iznad nje, i letim suprotno od smera njenog toka, gledajući i vodu i žutozelene krošnje koje čerupa snaga vetra. Okrenem se tako da moj let sada prati i vodotok i smer duvanja vetra. To sam namerno uradio. Spuštam se sve niže, uprkos svojoj snazi vetar me ne baca na tle, rekao bih čak da mi i pomaže da pri sletanju ne lupim o neko stablo na keju, iako je drveće na keju, staro i po tridesetak godina, iz korena savijano silinom vetra. Stupam obema nogama na stazu, pogledam na gore, pomislim – leteo sam, zatim nastavim da gajim melanholična osećanja. Taj let tamo-amo trajao je možda minut i po.
LETENJE TREĆE
Opet kej i opet reka. A iz staze na keju izniču glave Fredija Krugera. Isprva samo izniknu iz asfalta, pasivne su, zaobiđem ih i idem napred, ali usput glave koje dalje izniču postaju sve agresivnije i sve brojnije. Svaka naredna sve je veća, a meni su svi putevi presečeni; nema odstupanja, nema silaska s keja, mogu jedino napred, a ispred mene rastu na desetine glava Fredija Krugera koje se zlokobno smeju. Ne mogu ni da potrčim, noge su mi teške, krećem se sporo, prestravljen sam. Dosetim se da se nogama odrazim o drvo i tako preskočim prvih nekoliko Fredijevih glava. Ako ne mogu da trčim, mogu da koristim akciju-reakciju, i to mi itekako uspeva. Sve više se ubrzavam odskakanjima od jednog i doskakanjima do drugog drveta, pa onda opet, sve dok ne počnem da se krećem u slobodnom prostoru, slobodan da manevrišem kako se meni svidi. Više mi drveće nije potrebno, letim iznad glava Fredija Krugera koje bez prestanka izniču ispod mene, a ja svoj let sa keja usmeravam prema ulazu u zgradu, Fredijeve glave prozuklim glasom prete: ''Ne možeš pobeći!'' Slećem ispred zgrade, glavama iza mene pokazujem srednji prst, penjem se uz stepenice, živim na visokom prizemlju, to je 16 stepenika, odjedared se čitavi šesnaesti stepenik pretvara u ogromnu glavu Fredija Krugera koja zaurla: ''Ne možeš pobeći!''
LETENJE ČETVRTO
Opet akcija-reakcija. Povezan sam sa sumnjivim tipovima, s njima sam u podzemnom lokalu, onda ih drugi sumnjivi tipovi izrešetaju, a ja zaždim iz tog podzemlja, stepenište na gore je strmo, grabim i rukama i nogama. Onda shvatim da rukama mogu da zgužvam podlogu ispod sebe, bilo koju, i da se na konto te sile odbacim dalje. Izašao iz podzemlja, odbacivao se od Bulevara Arsenija Čarnojevića, pri tome gužvajući asfalt, dok su oni negativci trčali za mnom i pucali, ali ja sam se sve više ubrzavao, da bih se na kraju našao u vazduhu, bez ikakve potrebe da dodirujem zemlju. Uzleteo sam do polovine visine Zapadne kapije, Geneksove kule, tu sam se uplašio, i ne znam šta je dalje bilo ali probudila me moja draga.
...
To su prva četiri upečatljiva letenja, iako ih je bilo još, i sva su povezana s nečim opipljivim, što mi je poslužilo kao odskočna daska.
Prošle su godine u kojima više nisam leteo. Desetak godina, minimum. Ne leteti deset godina, da ne poželiš ni najgrđem dušmaninu.
LETENJE PETO
Silovito hrlim ka košu, saigrač mi u pravom trenutku dodaje loptu, krećem na dvokorak da rutinski poentiram zicer, u trenutku se predomislim i poželim da zakucam, iako sam svestan činjenice da to jako dugo nisam radio. Svejedno, odvajam se od zemlje i bližim se obruču. Tu sam, u ravni obruča, tri metra i pet centimetara visine, lebdim i razmišljam kako što efektnije da ubodem loptu u koš. I onda ROK! Sabio sam je kroz obruč kao parnim čekićem, i nastavio da lebdim još nekoliko sekundi. Znao sam u snu da je to samo san, ali bilo mi je dobro jer sam opet poleteo, makar i toliko kratko. I nisam imao nikakva pomagala, samo sam se odrazio dovoljno jako.
LETENJE ŠESTO
Hodnik je dugačak i visok, a mi idemo njime i idemo i idemo... Na plafonu se roje neki gadni insekti i to moju pratilju jako uznemirava. Kaže mi da nekako regulišem situaciju, strah je i ne želi više da ide sa mnom. Zagledam se u plafon, od poda je udaljen barem pet metara, sve na njemu ukazuje na barok, osim tih insekata koji se sve više umnožavaju. Dok sam gledao u njih, samo sam doleteo do gore. Prethodno se nisam čak ni odrazio. Doleteo sam tek tako. Insekti nisu pobegli. Gledali smo se, nije bilo panike, čak ni gađenja. Mnogo više nego insektima bio sam fasciniran svojim poletanjem, i u snu sam mislio da je to ipak samo san. Odozgo sam smirivao svoju pratilju i objašnjavao joj kako se nalazimo u snu, i da ne želim da sletim, jer sam napokon opet u vazduhu. Osećao sam se neodređeno, ali vuklo je na sreću i ustreptalost, kao kad sam imao sedam, osam, devet godina.
LETENJE SEDMO
Ničim izazvano, a desilo se na igralištu s kojeg sam prvi put poleteo. Otkrio sam izvor energije koja me uzdiže i omogućava mi da letim. Nalazi se ispod vrha lobanje, sa unutrašnje strane. Malo iznad mozga i malo ispod donje strane spoja parijetalnih kostiju. Mogao sam da manevrišem u vazduhu kako god sam hteo, bez da ulažem ikakav trud ili da se trošim na bilo kakav način. Naravno, odmah sam uzleteo do krovova okolnih zgrada, tamo napravio pauzu a onda se lansirao nebu pod oblake. Pri tome sam neprestano sebi govorio kako to ni u kom slučaju ne može biti san, jer su se perspektive, uglovi, čak i senke, neprestano menjali, onako kako sam ja menjao položaj u vazduhu. Previše realno za san, zaista previše realno. Čak me ni buđenje nije ubedilo da sam sanjao. Ej, najzad sam poleteo baš onako!
Idemo dalje...
KARATISTE NIKO NE APSI!
FAJT KLUB SRBIJA + KARATE
1
I sada zamisli ovako: proveo si pola godine ili deset meseci u nekom od borilačkih klubova koji niču gde hoćeš i gde ti ne pada na pamet da bi trebalo da ih bude.
Naučili te osnovnim udarcima, te kojekakvim ''čišćenjima'' – čitaj – načinima lomljenja kostiju protivniku, prvenstveno lomljenja kostiju nogu, još tačnije, kostiju potkolenice i samog kolena.
Jedan si od mnogobrojnih polaznika, platiš članarinu, ideš na treninge i susretneš se sa gomilom istomišljenika. I to je sve što znaš o tome gde si dospeo i za šta izdvajaš pare iz kućnog budžeta.
A to za šta si uplatio zove se lou kik, ili ful kontakt, ili tajlandski boks, ili aikido, ili kendo, ili karate, ili...
Međutim, odlično znaš zašto si im platio. Jer ti se guzica stegla od straha. Jer si uplašen. Ovo je nesiguran svet, društvo na ivici propasti, svi prete a niko da kaže ni reči utehe, i tako dalje.
Došao si, dakle, u borilački klub prevashodno da bi odagnao strah. A u borilačkom klubu počnu da te teraju da vežbaš udarce, i to ti se dopadne. Za veoma kratko vreme postaneš onaj koji se više ne plaši, ali koji može drugome da zada strah, što ti se takođe dopadne.
Onda postaneš faca u društvu, i uz tvoje ime stoji i ono – bokser, kiker, ovo ili ono, što u ušima odzvanja jače nego magistar i doktor nauka. Takvo je društvo, takva je sredina, šta se može protiv toga. Posebno kad znaš da bi nekog magistra oduvao jednim udarcem ukoliko ti se ne dopada, a naročito ako borilački sport upražnjavaš paralelno s teretanom. Naravno da bez mišićne mase ni udarac ne može da bude razoran. Stoga plaćaš i seanse u teretani. Ni na kraj pameti ti nije da, zapravo, nekome plaćaš da bi radio kao konj. Da bi dizao stotine kila tereta, na konto kojih se vlasnik teratane bogati.
Jeste, kažeš sebi, ali sve je to ulaganje. Postanem razbacan i jak, i zdrav. I niko mi ne može ništa, SVE ĆU DA IH POLOMIM. Ali duša kaže nešto sasvim drugo. Duša kaže, ne lažući: ''Ti si pičkica, pičkice.''
Pređeš s proteinskih koktela na steroide, koji koštaju boga oca. I dalje plaćaš i teretanu i svoju borilačku veštinu. Odjedared si zao i opak, i jak.
A onda se, batice, jednostavno urušiš u sebe. Jer nisi umeo da balansiraš. Nisu te naučili kako se to radi. Niko te nije odveo na teren, da se fajtaš sa onima koji su plaćeni mizerno a mogu da podignu i tebe i teret koji im je u opisu posla, plus da te raskantaju od batina jer si im dodatni teret. One čikice od pedeset i nešto godina i pedeset i nešto kila, s pocrnelom kožom i sazdani od žila i sajli. E, tvojih napumpanih sto kila ne bi imalo ama baš ništa da traže među takvima, ne daj bože da se fajterski s njima zakačiš. Brate. Bolje da si njima dao pare, da te oni nauče, nego oni silni treneri što paradiraju naokolo sa svojim školicama za retarde.
2
Karate u prevodu znači ''prazna šaka''. Kara – prazna, te – šaka.
Godinama sam trenirao karate. I spoznao nešto dublje, što se karatea tiče. To je filozofija, više nego borilačka veština. Kod nas se upražnjava onaj, takozvani, sportski karate. Takmičarski, je li, koji se, pak, opet svodi na to da protivnika šineš u glavu pre nego što on tebe opizdi. Ili ga gađaš u telo i noge, kako god.
Imao sam dobrog učitelja. Insistirao je na usporenom izvođenju blokada i udaraca. Terao nas je da shvatimo šta blokiramo i zašto prelazimo u napad udarcem. Zašto uopšte udaramo, ako smo se već odlučili za udarac. Zašto smo se odlučili za udarac, posebna je lekcija.
Najbitnija je ravnoteža. Ako si već u stavu za napad, obema nogama moraš da budeš kao zalepljen za zemlju, onda iz tog stava dejstvuješ po protivniku. Ako si u odbrambenom stavu, noge treba da ti rade još brže, ali da ti je sve vreme barem jedna čvrsto na podlozi. Poželjno je da u odbrani obe noge budu na zemlji, koliko god je moguće više. Ukoliko i primiš udarac, treba da znaš kako što bolje da ga amortizuješ. Da ti ne leti glava tamo-vamo, nego da se što pre izmakneš od eventualnog sledećeg udarca. I da sve to vreme gledaš, ako vidiš da je napadač u trenutnom raskoraku, kako da mu kontraudarcem ne polomiš nešto, nego samo da ga vratiš na distancu.
Karate je takođe i disanje. Kao kad plivaš. Ako ne dišeš pravilno dok plivaš, suočen si s davljenjem. Pa ti vidi. Uostalom, pravilno disanje bitno je za sve čega se dosetim, ili dosetiš.
Pošto je ova borilačka veština ipak u suštini odbrambena, te je samim time pretežno duhovne kategorije, može se izučavati čak i uz knjige pisane na tu temu. Teorija karatea, naravno, i ono što se karateom zapravo želi reći a da se ne svodi na golu demonstraciju poteza i udaraca koje svaka budala može da savlada, tehnički gledano. Budale su oni koji plaćaju da bi naučili kako da nekome polome koske. Karate uči kako da sprečiš da nekome polomiš koske, i oni koji to ne prepoznaju naprosto su protraćili vreme iako im to nije jasno.
I tako, moj je učitelj karatea otišao jednog lepog dana. Urastao mu nokat u meso, morali da mu čupaju nokat. Doveli su nam novog, ali on nije bio učitelj, samo je bio kvalifikovan da drži treninge. I bio je sve ono što ne treba da bude. Prijavio se za takmičenje. Karate i takmičenje, mislim... Da nam demonstrira kako zna da bije. Odmah u prvom meču dobio je preko nosa, nos mu prokrvario, moja je majka bila dežurni lekar, zaustavila mu krvoliptanje, on se vratio u meč. I dobio protivnika na neku šorku koja je ličila na onu ispred seoske zadruge. Sudije ga bodovale kao pobednika.
Posle toga sam napustio karate i prešao na košarku. I zakucavao sam, dragi moji, sabijao sam loptu u koš svom snagom, i to nikoga nije bolelo. Samo je meni bilo otišlo koleno, ali to se ne računa jer ja sam pripovedač.
MUNJE, BATO!
STRUJNIH UDARACA ČETIRI
1.
Leto je i škola se nalazi preko puta moje zgrade. Nas 5-6 skupimo se i popnemo se na krov škole, tada su krovovi još uvek bili ravni. Smisao te akcije ne znam ni dan-danas, no nije ni bitno, višak energije, valjda.
Kad si na krovu, lako nađeš razlog zašto si na krovu, a tu je bio i Straško, stražar koji je čuvao školu od ovakvih kakvi smo mi bili, ali je izgleda baš tada bio negde drugde ili se mrtvosao od rakije.
Odjednom krene da zvoni školsko zvono. Pogledam, moji drugari se nagnuli preko krova i čine nešto što tera zvonce da zvoni. Raspust je i nema razloga da se zvono oglašava. Ali se oglasilo.
Najzad drugarima dosadi ta radnja, pa se pomere, a ja priđem. Gledam, vidim žice koje iz zida dolaze do zvona. Sagnem se preko krova i prstima spojim žice. GROM! Ulovim se u strujno kolo, i to me drmalo i drmalo. Ovi moji već otišli na suprotnu stranu krova i zabavili se nečim drugim, tako da me nisu videli dok sam varničio.
Nekako se iskobeljam iz strujnog kola, sav ponosan na sebe jer je i mene drmnula elektrika (tada mi je bilo možda 11 godina, pa sam manje-više na sve bio ponosan), i onako poluošamućen dobauljam do drugara.
''Šta ste radili tamo, pa je zvonilo?''
''Bacali smo odozgo kamenčiće na zvonce.''
2.
Frižider marke ''Obodin''. Možda malo stariji i od mene. U frižideru regulator za temperaturu. Ali je otpao pa je ostala samo rupa, obložena gumom. Rupa u frižideru, nema šanse da ne proverim šta je u toj rupi. Otvorim vrata frižidera i bez mnogo razmišljanja prodrem prstom u to gde je bio regulator temperature. Guma je činila neznatni otpor mom nadirućem prstu, ali me na kraju propustila. Kad sam već zašao dublje, osetio sam vlažnost. Da ne bismo došli do seksualnih aluzija, kako je moj prst prodro i dospeo do te vlažnosti, tako se desio GROM. Ali, osećaj je bio drugačiji od onog kad me zveknulo na krovu. Tamo je bilo suvo i jako, a ovde nekako mekano i mokro, iako je drmalo tako da su mi i koske zvečale. Dopala mi se struja iz starog ''Obodina''. Za sada moj najomiljeniji udar.
3.
Kaže mi drugar: ''Ajde pipni ovo.''
A to je prekidač stone lampe, samo što nema onaj pali-gasi, nego je ogoljeno i unutra su žičice.
Pipnem. GROM! Odbaci me metar i po unazad. Na palcu mi momentalno iskoče tri pliha.
''Ti nisi normalan'', konstatuje drugar, dok se ja blentavo smešim sa poda njegove sobe.
4.
Pregori sijalica. Sad, nije muka što je pregorela, nego što je pregorela na onom visokom plafonu, stara gradnja, plafoni dignuti pod nebo, te fore. Nema lustera, sijalica bila ušrafljena direktno u sijalicodržač koji s plafonom spajaju dve žice. Nema lustera, ama nema ni merdevina. Popnem se na sto. Jok, kratak sam. Dovučem kamaru knjiga, složim ih na sto u dve gomile, stanem na njih, balansiram, ali jok. I dalje sam kratak. Siđem nekako s te gomile, dovučem još jednu kamaru knjiga, naslažem ih na već postojeće i posle petnaestak minuta teškog mučenja uspem da stanem na vrh toga. I šta? Nova sijalica mi ostala dole, daleko ispod mene, na stolu. Psujem, opet silazim (to traje i traje), uzmem sijalicu, opet se penjem (to traje i traje i traje), opet sam na vrhu i mogu da dosegnem crknutu žarulju. Ali ona je tako dobro pregorela, da je spržila i deo sijalicodržača, pa su postali jedno. Cimao sam i kidao, pokušavao da razdvojim sijalicu od grla, nešto je puklo, skot je počeo da se odšrafljuje, sa sobom noseći i komade sijalicodržača, ali tako silovito da mi je poremetilo ravnotežu, pa sam se mahinalno uhvatio što za žice, što za onaj neotopljeni deo sijalicodržača, i onda GROM!
Nije da se hvalim, neću da se kurčim, no činjenica je da sam na klimavom stolu, na metar knjiga naslaganih na tom stolu, udarnički podneo strujni udar, a da pri tome nisam ni pao. I opsovao sam samo triput, tiho.
Posle moja draga došla kući, ja joj ispričao avanturu, a ona me pitala: ''Što nisi od komšija pozajmio merdevine?''
OVO JE TEKST MOJE PRIJATELJICE KOJA JE NOVINARKA. USTUPIO SAM JOJ PROSTOR U TAVERNI MI, JER BIH DA SE ODMARAM, A ONA IMA NAMERU DA VAS OVIM HITOM ZABRINE, UKOLIKO IMATE EMPATIJU...
Басара прва остаје пуста?
Иако је веома близу Пирота, на тек девет километара од града, село Басара има само два становника. Лети се ово прелепо место напуни људима, који обилазе своја имања и пландују, а зими се са ћудима планине бори само брачни пар Пешић - Јагодинка и Владимир.
Подно обронака Видлича и Басарског камена, на само девет километара од Пирота налази се село Басара. У дивном крајолику зелених пашњака и шума, Басара одаје дивљу слику опустелог села. Обрасле дрвећем и шибљем, басарске куће постале су недоступне за оне који би желели да истраже како изгледа њихова унутрашњост. У понеким амбарима између натрулих дасака још се може видети сточна храна, преостала неким Басарцима који су нагло распродали стада и напустили село, као што су пре педесетак година отишли сада осамдесетогодишњаци Јагодинка и Владимир Пешић.
Гладовали би да им није унука
Пешићи су се, за разлику од својих рођака и пријатеља из села, пре двадесет година вратили и неколико година уназад су једини становници опустеле Басаре.
- Не бисмо се ни враћали, но нисмо имали куд. Ја сам уплатио стан преко Тигрове задруге, а никада га нисам добио. Новац ми је пропао, нисмо имали куд. Деца су нас звала да живимо са њима, али нисмо хтели - није то то. Тако смо одлучили да се вратимо на село. Сада се мучимо. Продавнице нема у близини, па све што нам је потребно морамо да поручујемо из града. Срећа те нас унук Јовица редовно обилази са његовом породицом, па нам донесе све што нам је потребно. Најгоре је зими, када напада снег до појаса и путеви постану непроходни, а Басара одсечена од света. Тада се он донекле пробије аутомобилом, онда веже најлоне на ноге и настави кроз сметове, да би нам донео хлеб како не би гладовали - огорчено прича времешни Владимир. Јагодинка климањем главе потврђује његову причу, и додаје да су јој дојадили и новинари, после чијих прича се ништа не мења, а они остају као суво дрвеће, сами у опустелом селу.
- Сада чувамо и краву и неколико козица, а занемоћали смо, тешко нам је да радимо као некада. Лекар ми је, због срчаних сметњи, забранио сваки напор, а ја не престајем да трчим. Нема ко други, и немамо избора. Ту смо где смо, а сеоски живот не штеди никога. Радимо даноноћно, а ништа немамо од тога. Све би било много лакше када би макар пут имали, а овим излоканим путељком нигде не може да се оде. Па док је било људи овде, било је другачије. Макар проговориш са неким, поделиш муку, а сада смо остали сами. - јада се Јагодинка.
Село живи само лети
Басара живи само лети. Тада је све другачије. Већ у априлу, када природа олиста и озелени а време постане стабилније и наклоњеније онима који би да битишу у љутој планини, људи почну да долазе да би обишли очевину и уредили куће. Међу њима има и оних који топлије месеце проводе у планини, чувајући стоку. Такви су седамдесетогодишњаци Љиљана и Ранко Пешић, који живе у Крупцу а од пролећа до јесени стадо од 130 оваца напасају на обронцима Старе Планине у околини Ранкове родне Басаре.
- Каква је Басара била у време када смо живели овде... Пуна насмејаних, радних људи. Школа је врвела од ђака, а данас не смемо да јој приђемо, јер је пут до ње потпуно непроходан - прича Ранко, показујући нам непрегледне ливаде изнад села, на ”риду”, где је некада било састајалиште чобана, а данас се ту могу чути само зрикавци који нарушавају тишину подневне јаре над поцрнелим крововима.
Басара опустела за двадесет година
Басара је до пре двадесет година имала стотинак становника. У време када је Љиљана дошла за Ранка из родног Крупца, било је много више људи, а и живело се другачије.
- Крупац је веома близу Басаре, ако се одлучите да идете пешице, мада вам је то сада ризично јер су шумске стазе обрасле трњем и шибљем. Некада је пут био утабан, па сам за мање од сата хода стизала код мајке у Крупац. Турим бебе у љуљћу, завржем је на леђа и полако... Окренем се с времена на време да видим ту ли је, а оно му се само ручице виде... Тако се некада живело и путовало, а сада млади без кола неће да мрдну. Добро је док још долазе. Лети је живо, дођу у жетву и косидбу, па од милине да седиш овде. Зачас се село напуни и оживи. Једно се уцвркало, друго се увриштало, смеју се, окају, надокују... А када прођу летњи послови, Басара поново заћути - говори Љиљана, и додаје да воли Басару, и да јој је лепо овде, али да јој Крупац пружа боље услове за живот.
Према последњем попису становништва, обављеном 2002. године у Басари је било осам становника, а пре шездесет година, 1948. године - 204. Некада пуне чељади, басарске куће ћуте и полако се предају времену, које ће их претворити у прах и пепео. Географи тврде да су узроци нестајања планинских села неповољни природни услови и близина границе. Чини се, ипак, да је пресудна промена свести сеоског становништва. Удобност живљења постала је важнија од основних услова за живот, па док у градовима ничу нови паркови и тргови, споменици и фонтане, села без путева, воде за пиће и продавница полако нестају са српских планина.
Гордана Симоновић
Антрфиле:
Србија без планинских села
Басара дели судбину многих српских планинских села. Село Вукојевац у општини Куршумлија прво је нестало са географске карте Србије, без становника је већ дуго, а куће су разграђене и продате као грађевински материјал, па би и археолозима било тешко да докажу да је овде било насеље. У Репушници на Старој Планини нико не живи, али је једна уређена башта знак да неко ипак повремено долази.
A MASNE FOTE, MASNE FOTE...
MASNE FOTE MI SE SLIVALE NIZ BRADUPočelo je negde u trećem osnovne. Sedela je u klupi iza mene i jednom me tužila učiteljici. Svake nedelje, tačnije svakog petka trebalo je da napišemo dnevnik, a onda smo čitali napisano. Mrzelo me da ga napišem, nego sam mislio da na blef, sa otvorenom sveskom, direktno iz glave izvučem neki događaj od prethodne nedelje.
“Učiteljice, njemu je prazna strana u svesci!” “Jeste, jeste, prazna mu je!”, pridružila se guska koja je sedela pored nje, a onda i guska koja je sedela pored mene. A meni blentavome uopšte nije bilo palo na pamet da otvorim neku stranicu s napisanim dnevnikom, nego sam baš okrenuo novi list…
Tu sam počeo da se zaljubljujem. Već je počela da nosi neke tada moderne stvari i da tapira kosu. Mene su još uvek bili šišali na lonče i nosio sam pulovere bez rukava preko košulje na pruge. Ali, bio sam predsednik odeljenske zajednice i sprovodio teror u odeljenju. I ponašao se po sopstvenim pravilima, pa su me dvaput u tri godine na polugođu smenjivali s funkcije predsednika. Posle mi je rekla da joj je žao što me je tužila, ali da tje to uraditi opet ukoliko nastavim da se ponašam neodgovorno.
Na velikom odmoru kupio sam joj gemiš i alvu u kiosku kod Adže. Gemiš je bio mekan i gnjecav, i alva se relativno lako mogla udenuti u njega, pa je to na kraju izgledalo kao nekakav sendvič.
Da dođem kod nje na rođendan. “Ja sam riba u horoskopu”, rekla mi je. Pojma blagog tada nisam imao šta je horoskop, ali sam joj rekao: “Pa, baš dobro.” Pokazala mi je komplet Dečjeg sveznanja, svih devet knjiga, novo izdanje. Puko sam od muke, jer nisam imao tu novu ediciju.
Kako je rođendan odmicao, nas nešto manje od desetak gostiju počeli smo da se razularujemo. “Hajde da se igramo masne fote!”, predložila je slavljenica. Masne fote! O tome sam do tada samo slušao i bile su nedostupne mojoj mašti! Posedali smo ukrug, a u krugu je bila flašica koju smo okretali. Ko je okreće ljubi onoga prema kome se, nakon okretanja, usmeri grlić flašice. Meni se čak tri puta palo da ljubim slavljenicu. Sve u svemu, fenomenalan rođendan.
Nakon toga, sve češće smo se skupljali da, kao, radimo domaći. A masne fote su počele da se završavaju poljupcima u usta. Nikome više obrazi nisu bili zanimljivi.
Hajdemo u bioskop. Pristala je. U bioskopu Iskra davao se kung-fu film Tigrov bes. Idemo. Sala prepuna mandova, sedišta se davno oprostila od tapacirunga, ljuspe semenki i suncokreta lete na sve strane. Glavnom junaku sve vreme čine nepravdu, blenem u bioskopsko platno i gajim totalnu empatiju prema njemu, kad primetim da neki mandov iza nas duva u novu frizuru moje devojke, i sa josh pet-šest mandova kroz smeh nešto komentarišu na ciganskom. A nama ruke spojene, držimo se za ruke, oboma šake znojave, a u šakama bioskopske ulaznice… U meni je počeo da se budi gnev… Kad se film završio, od ulaznica su ostale samo mokre froncle, i ona me pogledala. Odmah ispred Iskre, pred njom, na mandovu sam izveo pokaznu vežbu iz malopre viđenog kung fua. Ostali nisu smeli da se umešaju, jer je izašao cepač karata i sve nas rasterao.
Naučio sam kako da flašicu zavrtim tako da se grlić uvek usmeri prema njoj. Ona baš i nije bila vična toj veštini, pa je tu i tamo ljubila i ostale. Onda se jednog dana preselila iz kuće u zgradu, u novi stan. Odjednom neko novo društvo, nikog od njih nisam poznavao.
Na pijaci je bio aparat u koji gurneš kovanu desetodinarku, a koka iz aparata snese jaje. U jajima je bilo svega i svačega, od vampirskih zuba do plastične pištaljke. Jednom je koka snela jaje u kojem se nalazio prsten. Prsten s nečim svetlucavocrvenim na vrhu. Usred časa matematike poklonim joj prsten, ona gleda sebi u noge. “Ja sam se zaljubila u drugog”, rekla mi je na odmoru. “On živi u mojoj zgradi i stariji je dve godine od nas i ide u peti razred.” O, sunce ti tvoje! Kako da se nosim s dve godine starijim frajerom, pa još njenim komšijom?!
Vratila mi je prsten. Čuvao sam ga neko vreme, onda sam ga s mosta zafrljačio u reku, na putu prema školi. A taj novi je imao ogromnu glavu i još ogromnije naočare na toj glavi i dahtao je kao ker dok je pričao bilo šta…
NI MANJE NI VISHE, NEGO...
JEDNA PESMA
ispod prozora zavija mačka
i malo dalje raspomamljeno zavija neki pas
a mesec je tako dalek
još poneki čovek lagano klizne ulicom
poput aveti
i neki užurbani farovi na momenat razbiju mrak
i onda se sve utiša
i samo vreme galopira
noseći teret vekova baš ovom ulicom
baš kraj mog prozora
baš groteskna slika
kod mene u sobi je toplo
i slušam neku mirnu muziku
probao sam da napišem nešto
ali ove noći mi ne ide
suviše je dobro
da bi moglo da se piše
u susedstvu se neko svađa
čuje se muški glas i ženski glas
ženski je malo jači
onda se čuje zvuk lomljave zatim tišina
to je bilo sve do sutrašnjeg dana
u iščekivanju sna čitam knjigu pesama
a pažnju mi odvlači dosadni komarac
i dok ga proklinjem okrećem stranicu
pri odlasku u postelju gasim svetlo
i odmah zatvaram oči
i gluv sam za sve mrtve uklete pesme
i pesnike koji hoće da mi kažu nešto.
VALJDA IDE LEPSHE VREME...
IZGUBLJENO
užurbano se gurala pored ljudi
noseći u ruci kesu
i u kesi nešto
udarila je svojim ramenom
o moje rame
i podigla je pogled prema meni
i ništa
lagano sam nastavio svoju šetnju
sa rukama iza leđa
a ona je odjurila u suprotnom smeru
lipe su lepo mirisale pored reke
do maločas je pljuštala kiša
i reka je bila pomalo zamućena
a tanka nit vonja konjske balege
činila je miris vazduha bogatijim
nekada je nosila minđuše crvene boje
moj poklon
ništa posebno
ali je bilo radosti u vezi s tim
i sklanjala je kosu iza uha
ponosno hodajući ulicom
a sada smo oboje bili umorni
usamljeni slučajni prolaznici
i ona je išla suviše brzo
a ja presporo
i u trenutku našeg sudara
njene oči su imale izraz mizernog vapaja
izraz mojih očiju
ali se nismo ponovo dodirnuli
i vazduh više nije bio tako mirisan.
<- Prethodna strana :: Sledeća strana -> |
SANATORIJUM
