Šta je s čojstvom? Ubili smo ga. Ili smo zaboravili šta znači, a trudili su se da nas nauče.
Retko koji dobar profesor književnosti će vas, u Srbiji, pustiti da se kroz II srednje provučete bez „Gorskog vijenca“. Prosto, to je alfa i omega našeg nasleđa. Naravno, i crnogorskog, za one koji prave razliku. Ja je ne pravim. Nije mi bitna prosto zato što to delo posmatram kao biser svetske književnosti, kao nešto što bi valjalo ceniti, voleti i čuvati.
Zašto svi mi koji ga volimo, volimo „Gorski vijenac“? Hm… razlozi su različiti. Valjda to zavisi od pogleda na život i ljude, od iskustva, a Boga mi, i od sposobnosti da se stvari shvate i prihvate. Ja, lično, se naježim svaki put kad neko počne da mi ističe vrednost tog dela veličajući u njemu izraženo rodoljublje i spremnost da se neka krvca lije za otadžbinu i tamo neku čast. Na žalost, život me je naučio da će s bojnog polja prvi uteći upravo ti ljudi, a da će krvcu prolivati oni koji se pozivaju na jednu drugu vrednost koji je Njegoš istakao – na čojstvo.
E sad, pretpostavka je (oboriva, naravno) da mi znamo šta je čojstvo. Valjda nam vosak nije baš toliko ušao u oči, uši i moć poimanja. Pretpostavka je da znamo da je to sposobnost, ne samo da budemo hrabri i junaci, da štitimo slabe od jakih, od tlačitelja, već i da štitimo druge od nas samih. Pretpostavka je da to treba da primenjujemo ne samo u sukobima kakav je u „Gosrkom vijencu“ opisan nego i u odnosu prema svima onima s kojima dolazimo i možemo doći u kontakt. Valjda treba da važi pravilo da, ako nekome već ne želiš dobro i ne želiš da mu/joj učiniš dobro, nećeš činiti ni loše. Barem ne namerno i barem ne zato da bi lečio/la neke svoje frustracije.
Hm… e tu već, u smislu pravila da je pretpostavka majka svih zajeba, zaista i nastaje pravi i najveći zajeb. Teoretski, naša pretpostavka jeste tačna. Teoretski, svi ćemo se mi složiti sa njom i klimati glavom mumlajućim „mhm… aha…“ Potpuna potvrda!!! Rek’o bi čo’ek da smo anđeli Božji i da smo svi tako užasno fini i kulturni i da mrava zgazili nismo i ne bismo.
Rek’o bi il’ bi pomislio. Užasno je to što bi, neretko, pogrešio. Jer, nismo takvi. Naprotiv. Grozni smo. Ili smo uglavnom grozni.
Ne brojim više razočarenja u ljude. Prosto, zaboravljam sve. Brišem. Ne trudim se ni da ih (ljude) razumem. Ukapirala da mi neće poći za rukom. Jeste da mi je trebalo dosta vremena, ali na kraju su stvari ipak nekako sele na svoje mesto i došlo i meni iz… u glavu. Ponekad neko nije ni čovek, a kamoli da mu se može prikačiti epitet „dobar“. Čak ni kada upotrebim sve boje duge ne mogu neke ljude napraviti onim što nisu – ne mogu ih napraviti ljudima.
Ipak, trudim se. Pokušavam. Pronalazim opravdanja za sve komplekse, za sve frustracije, za svako loše delo i… eto, pokušavam. Kad me opet po faci tresne činjenica da je sve to džabe, ljutim se. Ne na njih. Nikada na njih. Ljutim se na sebe. Jer sam dozvolila da poverujem da ipak znamo šta su čojstvo, čovečnost i fer plej. Jer sam još jednom ispala budala.
Pffff… nije kao da mi to smeta. Razlika između žita i kukolja se uvek vidi, a na kraju svako od nas dobije ono što zasluži. Ni manje ni više. Možda nam karte u ovom deljenju nisu najbolje, možda nas očekuje paklena igra i žongliranje na „ivici lucida i ludila“, ali to ne znači da ne treba da odigramo fer i da će nam biti bolje ako onima oko nas postavljamo klečke. Možda na kratke staze takve gluposti i dovedu do zadovoljstva, ali nešto trajnije… neee… samo uludo potrošena energija.
A ja? Ja brišem te ljude. Popularno rečeno, stavljam ih na ignore. Kako to lepo kaže Remi „a ja, protiv prirode, izbacujem memorije. Selektivni reset da budem za pet i puštam pauzu i štišćem play… mmmm… bit ću okay.“
