od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
TIN UJEVIĆ
P.S. Zahvaljujuci blogovanju, odn. vremenu koje sam posvetila samoj sebi da kroz reci i slike
pokusham shvatiti sve ono na shto ljudi uglavnom ne obracaju paznju u nekoj trci za ovim ili onim,
ili u nekoj samodovoljnosti ili nekriticnosti svog postojanja, delovanja ili razmishljanja...,
nekako eto, uspela sam shvatiti, ili bar mislim da sam shvatila neshto shto mi pruza kvalitetniji
zivot, kvalitetniji odnos prema sebi i drugima..., te ovo potrosheno vreme ne smatram "procerdanim",
vec neshto najbolje shto mi se desilo s obzirom na ovo shto sad osecam.
Pa sam u snu grlila neke jablanove... i osetila caroliju i pijanstvo bez vina...
