9.4.2008
Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja rec i moj glas samo polovina Reci i polovina Pesme i uci me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer , Duh dise kad hoce i na koga hoce. Inace, zasto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuca. Zasto je covek sredom glup i za utornik , a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni vise nije citljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine . Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog zivota ostadose samo brkovi o koje mozes da ocistis zube.
Zato ja trazim Onog ko ce mi umesto mene procitati i tumaciti knjigu moje sudbine. Ko ce mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao sto nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode ( jer ovde su sve takva bica sto imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne moze imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao sto oci gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj racun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo sto ovde postoji i moze se spoznati na ovom svetu) ucim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takodje simbol i ucim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duse. Moj nebeski ljubavnik meri: sta su drugi nama nazao ucinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: sta smo mi drugima nazao ucinili. Ako me ka nebu vuce moj nebeski ljubavnik kojeg naslucujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj zivot, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duse, knez oblasti nocne, ubica mog glasa, koji ce se neminovno jednom pojaviti da me odvuce u podzemlje, u cutanje i smrt. Zato sam zelela da nadjem onog prvog pre no sto me nadje drugi.”
Predeo slikan cajem, Milorad Pavic 
9.4.2008
Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
- ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
(Prva poslanica svetog Pavla Korinćanima,
13. poglavlje)
9.4.2008
Ti si simbol snage
pred kojom odolevam
i kojoj zudim...
slobodna
ispod ovog neba
mirishem mirise
proleca...
jezdi dragi visoko
nek te i ne vidi moje oko
shta to tutnji,
shta to jezdi...
to moj dragi leti drugoj
-zato shto me voli kad me nevoli.
A on me voli... znam.
9.4.2008
Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
TIN UJEVIĆ 
P.S. Zahvaljujuci blogovanju, odn. vremenu koje sam posvetila samoj sebi da kroz reci i slike
pokusham shvatiti sve ono na shto ljudi uglavnom ne obracaju paznju u nekoj trci za ovim ili onim,
ili u nekoj samodovoljnosti ili nekriticnosti svog postojanja, delovanja ili razmishljanja...,
nekako eto, uspela sam shvatiti, ili bar mislim da sam shvatila neshto shto mi pruza kvalitetniji
zivot, kvalitetniji odnos prema sebi i drugima..., te ovo potrosheno vreme ne smatram "procerdanim",
vec neshto najbolje shto mi se desilo s obzirom na ovo shto sad osecam.
Pa sam u snu grlila neke jablanove... i osetila caroliju i pijanstvo bez vina...
