Seća li se neko ovog remekdela Voltera Hila (Walter Hill)?
Elem, juče sam ga pogledao po ko zna koji put, fantastična muzika u filmu i tema toliko puta kasnije prežvakana u Holivudu o prodaji duše đavolu zarad neke koristi.
Sve u svemu, naslov me samo asocira na trenutnu tačku na pravoj života. Znam, matematičari će se odmah uhvatiti za tehnikalije poput toga da je prava ograničena jednom tačkom u stvari poluprava. E pa gospodo ako ćemo u detalje, ni ljudski život nije beskonačan te je u stvari život jedna duž. Duž sve kraća kako godine prolaze, a pravaca sve manje i izbori sve teži.
Kuda sada? Šta učiniti i kako biti pametan na kraju krajeva?
Elem... neke karte su se otvorile, a neke su još uvek netaknute u špilu. Obožavam da igram preferans, mislim da sam dobar taktičar i dobro blefiram. Ono što nikada nisam voleo da radim dok ga igram je brojanje karata. Znate ono šta ste ispucali vi, a šta drugi, koliko je aduta preostalo... Definitivno ni potencijalna promena na bolje ne mora uvek da ima pozitivan efekat na glavu. Ako je u igri i mnogo više od same igre, dodatni pritisak zna da pokvari čar i da umanji intenzitet sjaja u očima.
I jesam rekao sebi da ću se skrasiti, baciti sidro i oboriti jedra da me vetrovi više ne šibaju i ne bacaju na sve strane. Ipak, nekih navika se čovek teško može otarasiti. Sidra nema, a ako ga je i bilo definitivno nije bilo dovoljno jako da me zaustavi. Dok sam ja pronašao koralni sprud dovoljno jak da pomogne sidru već sam bio veoma daleko na pučini bez i najmanjeg odraza kopna na vidiku. Izgubljen bez kompasa daleko van horizonta, zvezde su mi postale vodilja u novu neizvesnost. Znam ja da pratim i malog i velikog medveda, a ni ostatak sazvežđa nije mi stran, ali opet problem sa zvezdama su vremenske prilike. Jesen je i oblaci su sve češći i sve gušći nadamnom. I skoro svaki novi zaveslaj otvara nova pitanja i nove strahove. Voleo bih da imam ko-skipera, da me posavetuje, da ima uticaja, zakoči kada se zaletim punom snagom, a i da zna način da uhvatim dobru struju kada nestane vetra u jedrima.
...a raskrsnica bar da je toliko "prosta" pa da podseća na onu klasičnu raskrsnicu u gradu - 4 smera i ćao... ali ovo je haos jer svaki delić stepena vodi u totalno različitom pravcu, a povratka nema. I sada se postavlja pitanje:
A) "Ostati tu gde jesam, ćutati i smrdeti jer zaliha pitke vode imam dovoljno, a tu i tamo se uhvati i po neka ribica?
B) Reskirati povratak kući?
C) Otploviti u nešto sasvim novo gde te možda čeka brodolom sa pogubnim konsekvencama?
D) Poslati poruku u boci u nadi da će doći do prave osobe, sa približnim koordinatama mog srca i sledećim sadržajem: "Molim te oprosti mi i budi moj ko-skiper kao što si oduvek i trebala biti!" ?
Nažalost vremena nema ni približno kao na "Milioner"-u i definitivno nije neograničeno. Pomoć prijatelja - uvek! Da li to može da reši nešto? Paaaaaa, jako teško... možda da eliminiše neka razmišljanja iz ove lude glave. Pola-pola opet sužava potencijalne pravce... ali zamislite ako možete koliko je polovina od beskonačno mnogo, iako su ponuđena samo 4 odgovora. Otpada i zamena pitanja jer tek ta opcija nije prihvatljiva i ništa ne rešava.
Definitivno se osećam poput zvuka gitare u instrumentalu Gerija Mura (Gary Moore) - "The Prophet"..............................potražite na netu i biće vam jasno...........................
