18/5/2007 21h34

Da li ste se zapitali ikada koliki je covek mazohista? Da li nas je ovo vreme potpuno iskrivilo pa da u necemu toliko svetom i bliskom savrsenstvu trazimo crnu tackicu, pigmentaciju za koju ne smatramo da je samo to - nesto na zubu, vec odmah cupamo napolje citav zub. I to kakvom silinom...

Koliko je samo tesko nesto graditi i izgraditi, a opet koliko je samo lako sve pretvoriti u prah i pepeo. Jednim potezom jezika, jednom mislju, sa par iskucanih slova. Postoje razni nacini ali sve se svede na isto... bol. Bezgranicnu sveprozimajucu bol koja te razjeda kao parazit. Bol koju osetis u svakom delu svoga bica i duse, toliko da te cak kosti i misici zabole. Nijedna fizicka povreda se ne moze porediti sa njom. To tesko breme koje te pritiska, a za koje si sam kriv... jos gore. Gde u trenutku nestade sva moja snaga, zelja i ceznja? Zasto provodim ovo vece sam kada zelim da sam sa Njom? Sam sebi zvucim krajnje pateticno i slabo preslusavajuci ove reci u sebi koje odzvanjaju kao eho i gube se negde u daljini. Ali sa Njom je nestao moj putokaz, moja zvezda na mracnom nebu svakodnevice. Ona je moj izvor i toplina, vazduh kojim lebdim kada je tu i jedini izvor koji moze da me napoji. A sada...

Zaista se sam sebi divim i sam sebe mrzim kakav sam velemajstor postao da razjebem nesto sto sam mislio da je nesalomivo i neraskidivo... vecno. Kako sam samo dozvolio da me proslost proganja i u buducnosti, da se namece bez prava i razloga, da osetim nesto sto nisam smeo sa Njom. Gde je bila veceras moja kocnica? Kako nisam shvatio to sto sam morao, a sada kada jesam, kola su na dnu kanjona u plamenu agonije i besa. Odjednom, odraz moje duse vise se ne vidi u ogledalu ili bar to sto vidim kada prodjem kraj njega ne zelim da gledam jer bih ga najradije razbio. I u pravu je bila kada mi je rekla "Ne verujem sta mi se desava". Ja sam bio i akter i nemi posmatrac u isto vreme govoreci i posmatrajuci sta govorim, a da nisam u stanju da stanem, spustim lopticu, kazem jedno iskreno "izvini, pogresio sam". Ne, ja sam samo terao svoje kao ploca sa starog dedinog gramofona, koja malo malo pa preskoci i vraca se na pocetak iznova i iznova.

Sedim u mraku svoje sobe i pitam se da li je to moguce? Da, bol realnosti me vec sledeceg trenutka vraca iz dubina haosa misli i osecanja i jasno stavlja do znanja da jeste. I to moguce, bez ikakvih sumnji i rezervi. Tako zarije svoje kandze u meso, da mi se vilica u trenutku ukoci, ne popusta i ko zna kad ce popustiti. Zasto je jednostavno nisam zagrlio i poljubio i stavio joj do znanja da je Ona moj zivot i da je sve ostalo nebitno dokle god je Ona pored mene? Zasto sam jednoj opseni dozvolio da ponovo uvuce mrak u moj zivot na velika vrata. Toliko pitanja na koja nemam odgovore, a tako bih zeleo da ih imam i da mi Ona pomaze u potrazi za njima.

Tuzan sam i oci mi se pune, a ima godina i godina da nisam suzu pustio i kada mi je bilo najteze. Tako davno da ne mogu ni da se setim kada se to desilo poslednji put. Toliko nositi u sebi, cuvajuci ljubomorno od svega sto postoji do Nje. I opet umesto da joj kazem sta je problem, izvadio sam skalpel i hirurski hladno i precizno odstranio cvor zivota, znajuci da posle toga vise nema ni osmeha, ni radosti ni topline, vec nastaje ledeno doba sa vecnim snegom i ledom u meni. To zaista ne moze svako... zaista sam doktorirao.

I sutra ce svanuti novi dan, totalno drugaciji od dana do sada: prazan, siv i bezrazlozan. Dan koji se jednostavno mora odraditi zato sto je to navika i konstanta. Dan bez boja i sunca, bez Nje.

Lutkice moja, IZVINI.

objavio: DrNickRiviera kategorija:
obavesti prijatelja | Komentara (37) | Pošalji komentar