...Razmisljam se vec neko vreme o amplitudama svog zivota, svojih misli, osecanja i reagovanja na gomilu stvari koje mi prolaze kroz glavu kao automobili autobahn-om. Dok misli moje struje van granica do kojih mi pogled doseze, jedna jedina stvar ostaje jako blizu mene. Toliko blizu.... u meni... I neverovatno koliko coveku jedna jedina osoba moze znaciti sve u zivotu. Da li je to rizik? Mozda, ali setih se fraze iz jedne od mojih omiljenih serija "The who dares, wins Roders! This time next year, wi'll be millionares!". Nosim osecaj u sebi najveceg bogatstva koje postoji, iskonske ljubavi (ma koliko ona bila nepoznata mnogima). Kakav je osecaj? Verovatno da nema ni te droge ni stimulansa koji bi mogao bar nesto slicno izazvati. Neko te cini boljim, jacim, istrajnijim, vedrijim, toliko srecnim da se ne moze recima opisati... Preko noci sasvim neka deseta voca ti postaju omiljena zbog potpuno cudnih razloga. Svaki udisaj je njoj posvecen, otkucaj srca kuca i za nju, poslednja misao pred spavanje i prva ujutru kada se probudim. I vazduh mirise na nju, ptice cvrkucu njeno ime i svaki korak koji napravim znam da je korak unapred, da se priblizavam njoj, mojoj zelji, mojoj ceznji, radosti i volji, pogledu, usnama, najlepsem osmehu koji postoji na planeti Zemlji. I da, verovatno da mi i ovoga trenutka glava nije usmerena ka njoj, sve bi ovo mozda bilo napisano i nekim stilom "velikih pisaca sa bloga", ali jednostavno nisam u stanju jer ovo definitivno nije patetika i tim kicenjem bi bas tako ispalo i nije ovo pokusaj predstavljanja u svetlu "ja sam tako dobar momak"... ovo cak nije ni oda ljubavi (jer ipak to je samo rec bez icega iza nje) vec je ovo oda Njoj - Njoj, koja me cini ovakvim kakvim jesam, nepobedivim! I Njoj ce biti jasno cak i ako nikome drugome ne bude, ali nije ni poenta da bude ikome jasno osim Njoj. Volim te Bebi.......
Mojoj lutkici
