Kako Vuk raste...
28/10/2007

Ustvari, ni ja nemam savršenu ideju kome je ustvari posvećen ovaj blog, meni ili Vuku, ili samo Vuku... ali ja nekako moram da pišem i o sebi da bih pisala o Vuku. Prosto smo tako vezani da ne idemo jedno bez drugog - na žalost, još neko vreme, a onda će on polako da se odvoji od mene. Ipak, taj dan je daleko za sada, pa zato... pisaću malo i o sebi.

Ne sećam se kad sam poslednji put napisala nešto ovde, s'toga rećiću u par crta šta nam se dešava. Dani nam prolaze, manje - više, na sličan način. Ustajemo u 7, idemo u vrtić pa se vidimo ponovo u 3, ili nekad nešto ranije. Za to vreme radim sve i svašta, ali uglavnom Vuk mi je stalno na pameti i često hvatam sebe da malo-malo gledam na sat, kad će 2, da počnem da se spremam da odem po njega. Nekad ode deda, nekad baka, ali uglavnom - ja sam ta zbog koje počne da se baca po podu i plače na sav glas. Ne znam tačno šta to znači, mislim da se seti da sam ga ostavila kad me vidi na vratima a i nikad nije loše da se skrene pažnja na sebe.... ;) mamino dete.

Ovih dana sam bila van grada a on je ostao sam sa Bakom i Dedom. Ludela sam. Nedostajao mi je neverovatno, išla bih po ulicama jednog drugog grada i posmatrala mame sa decom u kolicima... zastajala sam pored izloga sa dečjom odećom i setno se smeškala. Vrtela sam neprestano sve slike koje imam u mobilnom, često ljubeći ekran. Plakala nisam, nisam dozvolila to sebi... A kad sam konačno ušla u stan, otišla sam direktno u njegovu sobu i zatekla ga kako spava. Uzela ga u naručje i ljubila dok se nije probudio... moj veliki dečko.

Veliki dečko od 86 cm visine... :)

 

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Objavio VukMaslacak u 22:08 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar