Friday, May 14, 2010 -
Nikad nisam krila sklonost ka starijim muškarcima. Poremećaj ili ne, al' trzam. No, od kako sam udata, slovim za poštenu ženu pa svoj poremećaj držim pod kontrolom. Nekako ne volim da menjam sedlo svako malo, a bome, i jahačima prolazi vreme, pa se, je l', požele neke stabilnosti. Bilo je tu i tamo flerta, al' mi uvek posle toga bivalo muka i loše, pa sam toga radi, radije "patila" iz daleka, čineći sebe nepristupačnom i 'ladnom.
Primetila sam i to, da ti stariji, iz nekog nepoznatog razloga trzaju na mene, čime ja bivam poprillično ugrožena. Možda je to zbog toga, što baš ti stariji vole mesnatije žene, a ja spadam u lalinski tip - više mesa, manje kostiju, sve toplo i meko, čovek dušu da odmori. Ipak, ja se uvek držiim suzdržanom i ne dam na se'. Tačka. Meni je majka uvek govorila kako takve žene ne cene i kako se vremenom srozaju i postanu ni za šta.
I istina, svakakvi su me startovali iz te branše "prosedih do vrlo sedih, proćelavih do izrazito glatke glave ( bilo je tu i onih koji su imali svu kojsu u prirodnoj boji ), sa svim svojim zubima, s gornjim mostom, i sa škljocalicama", ali, jutros u apoteci ( a gde ih drugo i sresti ) doživim totalni šok, od kog, evo još i sad, ne mogu da se oporavim, a pijem već drugu kafu i glava me boli.
Elem. Apoteka u Cara Dušana ( nebitna lokacija, al' eto, možda nekom pomogne ), ja čekam u red za lekove. Red malo poduži jer je apoteka prilično kratka, a apotekar, sve su prilike, vrlo nov i savestan, pa sve u picinu dlaku proverava. Ispred mene je bila bakuta koja je kupila neku zamenu za Bekunis, pa je mlađahni, golobradi, netom probuđeni dečkić, pokušao baki da objasni čitav proces kiseljenja čaja ( čitavih sat vremena ), na šta je bakuta prokomentarisala da bi mogla dumre dok dočeka čaj. Avaj!
Iza mene stajaše neko... neko ko me svako malko gurkao. Nisam baš obraćala pažnju, jer ko velim - red je dugačak, novi samo dolaze, mora se tako. U jednom momentu sam potražila novčanik u torbi, koji, iako je velik k'o moje stopalo, uvek bude nekako zagubljen u tom kuršlusu, i tako, tražim ja novčanik, kad osetim neki memljiv miris oko nosa. Bacim oči nalevo, a tamo, čini mi se s obe noge u grobu, oslonjen na dve štake, čiča mi nešto šapuće. Pogledam ga malo bolje, a njemu se oči cakle. S t r a š n o. I ne bi mu teško, startova me čovek ni pet, ni šes': te kako je odma' kad je uš'o osetio moj parfem ( aaaaaaa ), te kako nikad nije video lepšu ženu ujutru ( e tu sam već znala kol'ko je sahata ), te kako mi je ćerka slatka i kako je pljunta ja ( a svi koji me poznaju, znaju da je to gnusna i manipulativna laž ). Zig! Tu mi stvarno nije bilo dobro i tu sam već stigla na red.
Odbegli s gerentologije je nešto čavrljao s mojom ćerkom, koja ga je stručno ignorisala. Ja sam poručila šta mi je trebalo, strpala sve u prtljag i krenula. On me je 'nako fino pozdravio i rekao kako bi ga kafa sa mnom podigla iz groba, na šta sam ja promrljala sebi u bradu da čisto sumnjam i stresla se po izlasku iz apoteke.
***
- Što plačeš opet jbt?
- Zato što mogu.
|