Monday, August 11, 2008 - Beton, beton samo beton....
Deo grada u kom trenutno živim je, nekada davno ( pre 7-8 godina ), bio deo gde su bile pretežno kuće i možda desetinu zgrada. E onda počinje urbanizacija grada, najgora moguća, pa se od tada do danas, moje naselje pretvorilo u sam beton. Do pre neki mesec nije bilo trotoara. U stvari, bilo je, ali su se tamo parkirali automobili, a mi, mučeni pešaci smo hodali putem.
Naša je ulica bila neprometna, tj. služila je povremeno kao prečica između Futoškog puta i Bulevara Cara Lazara. Sećam se vremena kad nisam morala da gledam levo - desno kad prelazim ulicu, jer se nije moralo. Danas mi treba cirka deset minuta da pređem s jedne na drugu stranu. Od ove uličice napravi se mini bulevar, a ulica ne može biti uža.
Ne mogu da podižem dete na betonu. Ne mogu da šetam samo po betonu. Nema drveća. Samo nebo i beton a između fensi zgrade koje se tako kvalitetno napravljene, da se, iskreno rečeno, bojim da prolazim pored nekih.
Ima i parkića sa mini igralištima na kojima su ljuljaške otkačene, tobogani probušeni i slomljeni, klackalice izvrnute. Tu i tamo se naiđe na špric i iglu. Ne znam zašto, ali na tim igralištima ima najviše pasa lutalica koji su do sada bili "fini" sa našom decom, ali, sa njima se nikad ne zna.
Da me ne shvatite pogrešno, nije da sve vidim crno. Obožavam Novi Sad, ne znam da li bih mogla negde drugde da živim, ovako kako živim ovde, ali, želim da živim u delu grada gde urbanizacija ove nehumane vrste, ne može da se desi. Znam i koji je to deo grada. Tamo ću svoje malo pleme da preselim prvom prilikom. Odluka je pala.
Imam alergiju na polen, samo, nikako mi nije jasno gde ovde cvetaju biljke među ovim konkritom?
Elem, moj jutarnji ritual: pijem kafu i ne razmišljam, danas je poremećen i preinačen na: pijem kafu i previše razmišljam.
Idem da se isključim.
|