Prolecna pesma
13.3.2010

Osecam veceras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kao srce moje polagano raste
k’o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve vece
i lako k’o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece
i pakao bola ne bi dosta bilo;

kako cezne za svim sto bi zivot mog’o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo;
tako su velike ceznje mu i nade.
Osecam, da dosad sve je bilo sala
moga srca vrela;
da jos nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela.

Da ima u meni cela nezna plima
reci nereceni’,
da bih srce mogla poklanajti svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

D.Maksimovic




Objavio svetlost u 18:05 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar


Ima ih koji su umrli ljubeci se...
13.3.2010


U ove sitne sate...samo misli odzvanjaju...kao odjeci zivota...
...laku noc 
...







Strana 1 od 1
<< Prethodna strana | Slede?a strana >>
- Template by [Rapsodia Colors.net]
- Adaptacija za BlogOye Portal [WhoreOfBabylon]