portret
16.8.2009
Naslikati portret zivota svog...mozda je veliki zalogaj, mozda nemoguca misija...ipak ko bi se usudio precesljati svaku stvarcicu, emociju, uzdah, suzu...tuzni i srecni tonovi se smenjuju kao senke koje nas prate korak po korak i ne odustaju...ne mozemo ih se osloboditi ni pobeci ma koliko tezili...zivot koji trosimo i ko ce znati(znace Bog) koliko je ostalo zrna peska u mom satu...i koliko svitanja u mom oku....ne znam da li je to u redu, ali cesto mislim o tome, pokusavam uhvatiti trenutak i zaista ga proziveti onako potpuno, utisnuti ga kao pecat u taj portret da ostane, da se ne izbrise, jer dobro znam da ga ponovo ne mogu imati...taj jedinstveni, mozda sasvim obican , ali neponovljiv...
ziveti i znati da si ziv...