Dragi prijatelji, zelim da vas u Novoj godini ispunjava ljubav Bozija,
da vam da snage i vere za sve ono sto dani donesu
i srce zahvalno za vreme koje je za nama...
Srecna Nova..
vasa Svetlost
Zelim veceras ovu pricu podeliti sa vama, mojim dragim prijateljima...Kad sam obeshrabrena, bezvoljna, usamljena, uvek se iznova vracam ovoj divnoj prici i ohrabrim se, moj pogled se podigne, i pomislim u srcu svom:"Boze, kako je tvoja ljubav divna!" Neka vam naredni trenutci donesu mir i zahvalnost za sve sto jesmo, imamo, nemamo, jer je to ono, bas najbolje za nas...
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena. Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici. Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj. U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili. „Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari. Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima. Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast. Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“ Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“ Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja. Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu. „Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“ Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice. Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“ Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja. „I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija. Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima. „Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“ Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka. Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti. Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti. Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni. Recimo im to dok nije prekasno.
Nocas...neka muzika... ne da mira....
Tonovi kao kljucevi moga srca,
prosipaju se po sobi...i ...
uzivam prepustajuci se kao dete,
ranjivo i sretno...
Lepi tonovi moga zivota...
Da li pustiti rec iz grla ili ne kvariti sve?
