Cijeli današnji dan prolazi kao u polusnu…svjesna svega oko sebe, a opet kao da sanjam…

Zahvaljujem sudbini što me stavila na tvoj put. Što mi je dala znak da si dobar čovjek, dostojan moje pažnje, da možeš biti sve ono što nikad imala nisam.

Priznajem, ni jednog trena nisam pomišljala na neku dublju vezu. Očekivala sam, kao i od svih do sada, neku vrstu naklonosti s tvoje strane, ali ovo što me snašlo, definitivno me okrenulo tako da mi se i dan danas vrti u glavi.

Plašila sam se toga. Jednom sam se opekla, povjerovala kad nisam trebala…ali i to je život. Uz tebe čini se sve tako nevažno, nevrijedno spomena. Postojiš samo ti i ja i ovaj trenutak, sada. Prošlost se čini tako daleka, tako mutna da mi se čini ponekad kao da prepričavam neki film. Budućnost? Nisam se usudila o tome…ne želim o tome. Polako…

Polako smo se upoznavali. Bio si strpljiv, pažljiv u svakom trenutku, a opet ne usiljeno strpljiv. Zračio si optimizmom, smiren i uvijek imao pravu riječ u pravom trenutku. Osjećala sam da ni tebe život nije mazio, ali ničim to nisi pokazao. Bila sam važna samo ja. Davao si mi sebe i sasvim spontano, ja sam počela davati sebe. Polako…

Tu smo. Ljubav, veza kao povezanost, psihička, emotivna…nešto što ispunjava dušu. Netko tko te osjeća i kad si kilometrima daleko….netko tko ti briše suze i bez fizičkog dodira. Osjećaj je božanstven! I kad si sam, zapravo nisi sam. Osjećaš toplinu tog drugog bića, ogrnut si njegovim mislima i ni ne razmišljajući, bez predumišljaja i očekivanja bilo kakvih, grliš i ti njega. Zaista nešto uzvišeno i običnom čovjeku nedostupno.  

Osjećam te, materijaliziram te u svojim mislima, gledam te zatvorenim očima….ti si tu. U svakoj stanici moje unutrašnjosti živi jedan dio tebe.

Volim te baš takvog kakav jesi…