Nakon svih brodoloma u mom životu, prestala sam se nadati, prestala sam sanjati, prestala živjeti…Jaka izvana, obavijena tvrdom, hladnom, teškom, oporom ljuskom, nošena vanjskom strujom života, odbijala se o obale. Neke stjenovite, sive i hladne, prekrivene izmaglicom kišnih dana. Neke meke, travnate i cvjetne, koje pri samom pogledu na njih mame svojom toplinom i nježnošću. Dobih želju da se zaustavim,da spustim krhku jezgru u meka njedra cvjetne livade…ali nadviše se oblaci, boje iščeznuše, mirise ispra kiša i sve postane opet hladno i sivo, prekriveno izmaglicom.

Idem dalje. Za mene više nije važno. Jezgra u ovoj tvrdoj ljusci uvenula je, bez nade, bez snova, bez života…Neprimjetno i sasvim iznenada nađoh se na rubu ponora. Iznad mene  Sunce nesmiljeno projicira slike u moju svijest što sam sve mogla imati. Sve neostvarene želje jedne davno nestale bezbrižne duše guši tvrda ljuska. Nema povratka. Tu je rub i za tren nestat će i ova iluzija boje, nestat će svjetlost i toplina. Nestat će i posljednji tračak nade za ovu uvenulu jezgru, zatočenu u tvrdoj, hladnoj teškoj, oporoj ljusci…

…Još samo tren. Nestaje sve, sklapam oči i nijemo se opraštam od svijeta kojeg poznajem. A onda…ništa…Toplina, svjetlost, kroz jezgru mi struji davno zaboravljen osjećaj. Prisjećam se polako…bilo je takvih trenutaka. Između svih brodoloma, oluja, okrutnih izdaja i laži, pojavljuje se jedan tračak zasljepljujući, ali tako predivan i ne dozvoljava da ga se ne pogleda. Polako, u strahu otvaram umorne oči, u nevjerici gledam oko sebe. Nema sivila, nema hladnoće, izmaglice…Samo boje ljubavi…samo jezgra na tvom mekom, toplom dlanu, gola, bez tvrde, opore ljuske…Budi se nada, snovi naviru, budi se život…