Dogodi se u životu čudo kada nakon duboke boli i tuge, sa osmjehom možeš reći: „Bilo je lijepo dok je trajalo!“ Dignute glave krenuti dalje ususret novom životu. Spremiti stečeno iskustvo kao podsjetnik za budućnost, kao nešto što treba zapamtiti da se ne bi ponovilo. Jedan ožiljak više-manje, sve prolazi, pa tako i to.

Kada prihvatimo surovu istinu da nitko nije savršen, da život ponekad (mnogo češće, doduše) zaboli, tada ćemo moći krenuti dalje otvorena uma i otvorena srca, spremni za nova iskustva. Tko zna, možda baš na sljedećem uglu stoji netko tko čeka baš nas…

Vjerujem da svatko ima svoju srodnu dušu. Ponekad je ona odmah tu, do nas i svi putovi vode nas k njoj, a ponekad moramo proživjeti puno ožiljaka jer naša srodna duša ima sve potrebne meleme koji će nas zaliječiti i tako nam pokazati da je nešto posebno…samo za nas stvoreno. Možda je to jedini način da zajednički put u budućnosti bude posut ružama.

Zaključavam s ponosom ovu temu. Uspješno sam preživjela još jedan poraz u životu. Izašla sam kao  pobjednik. Pobijedila sam samu sebe, a te bitke su najteže. Podigla sam glavu, otvorila srce i našla svoju srodnu dušu, zato nastavljam pisati sa puno više zanosa i optimizma i možda netko posluša moje riječi. Možda nekom pomogne moja priča kao što su meni pomogle neke tuđe…

Nisam nikad ovo radila...ali za sve postoji prvi put. Možda nije loša ideja, olakšati dušu kao anonimus. Dakle, ne znam što sam napravila. Život mi se odjednom pretvorio u kaos. Vjerujem da se većini ljudi to događa i ne znam kako se oni nose s tom činjenicom, ali meni je katastrofa!

Imaš gotovo sve i onda u jednom trenutku shvatiš da uopće to ne želiš. Želiš biti netko drugi na sasvim drugom mjestu....Uzrok neću reći, svi ga znaju....Zašto bi jedna žena odjednom shvatila da je nesretna...jer se nesretno zaljubila, naravno!

Ma sve je to bilo ok....Upoznali se slučajno na netu, neobavezno pisali, ja, naravno, prijateljski, jer....pa Bože, ja imam sve što mi treba! ALI....očito da mi je puno toga nedostajalo...Mjeseci su prolazili, svašta smo proživjeli....smijeh, svađe, neslane šale, pa čak i uvrede...On je nestajao i vraćao se, ja sam ga mrzila zbog toga ali uvijek iznova opraštala...Ni dan danas ne znam zašto je odlučio tražiti od mene nešto više. Nakon nekoliko predivnih mjeseci, samo je nestao. Javio bi se povremeno, hladno, kao nekom slučajnom poznaniku. Meni je ostala neizmjerna tuga. Živjela sam u neznanju...Što sam učinila? Čime sam ga otjerala? Onda sam samo prihvatila činjenicu da je nakon našeg susreta shvatio da me ne voli. Pomirila sam se s tim i nastavila svoj život.

Ali, u mom životu nikad dovoljno komplikacija! Ponovo se vratio....da mi kaže da me volio, da mu nisam bila hir. Shvatio je da smo predaleko i da ne možemo ništa. To mu je stvorilo psihičku napetost i morao se povući. Pita, volim li ga još? Naravno da ga volim! Meni dugo treba da zavolim nekoga, ali kad zavolim, onda to ne prolazi tako lako. U tom razgovoru dao mi je naslutiti da mu je još uvijek stalo i da ćemo nastaviti razgovor...

Mislila sam da će mi biti lakše. Jeste, dan-dva...a onda sam pronašla tisuće razloga da pomislim da me laže! Opet se nije javljao i tu sam definitivno odlučila da napuštam virtualni svijet....i njega. Htjela sam otići bez pozdrava. Samo nestati, kao što je on nestajao...i bila sam odlučna....

Uhhh, ovo je postalo tak dugačko da se ni meni ne da čitati!
Ali lakše mi je...

Možda slijedi nastavak...