Dogodi se u životu čudo kada nakon duboke boli i tuge, sa osmjehom možeš reći: „Bilo je lijepo dok je trajalo!“ Dignute glave krenuti dalje ususret novom životu. Spremiti stečeno iskustvo kao podsjetnik za budućnost, kao nešto što treba zapamtiti da se ne bi ponovilo. Jedan ožiljak više-manje, sve prolazi, pa tako i to.

Kada prihvatimo surovu istinu da nitko nije savršen, da život ponekad (mnogo češće, doduše) zaboli, tada ćemo moći krenuti dalje otvorena uma i otvorena srca, spremni za nova iskustva. Tko zna, možda baš na sljedećem uglu stoji netko tko čeka baš nas…

Vjerujem da svatko ima svoju srodnu dušu. Ponekad je ona odmah tu, do nas i svi putovi vode nas k njoj, a ponekad moramo proživjeti puno ožiljaka jer naša srodna duša ima sve potrebne meleme koji će nas zaliječiti i tako nam pokazati da je nešto posebno…samo za nas stvoreno. Možda je to jedini način da zajednički put u budućnosti bude posut ružama.

Zaključavam s ponosom ovu temu. Uspješno sam preživjela još jedan poraz u životu. Izašla sam kao  pobjednik. Pobijedila sam samu sebe, a te bitke su najteže. Podigla sam glavu, otvorila srce i našla svoju srodnu dušu, zato nastavljam pisati sa puno više zanosa i optimizma i možda netko posluša moje riječi. Možda nekom pomogne moja priča kao što su meni pomogle neke tuđe…