Ovo je jedan od onih trenutaka kada sudbinu čvrsto držiš u svojim rukama, kada je držiš kao pticu kojoj možeš podariti samo nekoliko metara leta u željenom pravcu, a sve dalje samo je njena želja, dok ti ponovo na dlan ne sleti... ako sleti.
Naravno, možeš je i držati čvrsto u svojim rukama, dok sigurno koračaš uzanom stazom svoga malog svijeta, na jednoj maloj planeti, kraj jedne male zvijezde, u jednoj maloj galaksiji, a znaš da je ta ptica svojim krilima čitav kosmos nekada obuhvatala. A znaš da je u njenom zagrljaju svaka želja kao najsjajnija zvijezda u srcu zasijala. A znaš da je u njenom zagrljaju svaka prosuta suza po jedan dragulj postala. A znaš da je u njenom zagrljaju čitava prošlost bila samo savršen put koja te u taj zagrljaj dovela.
I možeš da je držiš u čeličnom stisku svojih prstiju, da joj ropstvom vratiš za beskrajnu sreću koju ti je dala, samo da bi rekao da je tvoja, dok njene misli lutaju beskrajnim prostranstvima, dok svakom sekundom u tvojoj šaci, njena želja da se vrati, ako se jednom otme, postaje sve manja.
O, ne guši tu pticu slijepče, već ako je vezati moraš, veži je slobodom.
O, da... Bili su to ledeni dani, ledene godine, kada sam sreću mjerio svojom nadmoćnošću nad nemoćima drugih, kada sam svoju dobrotu mjerio svojom milošću da im to na znanje stavim, samo kada pokušaju da ugroze primat Najboljeg. Uspjeh u karijeri, bio je osnova moja sigurnosti. Sigurnosti koja se širila i na sve ostalo čime sam se bavio, tjerajući me da uvijek dajem svoj maksimum i više od njega, opterećen i ponosan, bez prava na grešku, dok je čitav moj život postao jedna borba, jedno nadmetanje, a ledeni razum osnovno sredstvo da ostvarim bilo koji cilj.
O, da... Bila je to otpočetka borba dva diva, Hesseovog Narcisa i Zlatoustog, i usponu jednoga, uvijek je prethodio, pad drugoga. Ljubav jednoga i gordost drugoga, tranširali su moj put, kroz ravne puteve stepa, ali i do dubina pakla i anđeoskih visina.
Ipak, ovo nije priča o tim ledenim danima, o tim ravnim putevima, o svemu tome što u par rečenica može stati, a nekome čitav život znači. Ovo je priča o njihovom kraju.
***
"Došla si savršeno nenajavljena u snu jedne oktobarske noći, tamo gdje je snijeg već odavno pao, tamo gdje je led svoj najdraži kip stegao kalupom čvrste sigurnosti; uvukla si se ispod njega i poklonila mi zagrljaj.
Sjećaš li se kako je u tom zagrljaju nestalo Sve osim Nas, i kako smo upravo to Sve u Nama našli? Sjećaš li se kako je za trenutak Vaseljena postala premala da primi Našu ljubav, a vječnost postala prekratka za Nas? Sjećaš li se kako je taj trenutak postao Naša vječnost, dok je Vaseljena u našem zagrljaju življela?
I šaputao sam ti...
Šaputao sam ti riječi suvisle, dok si me pitala odakle sam - ni sam nisam znao. "Bivalo me je svuda", govorio sam, "ali sam na svakom tom mjestu tražio upravo tebe".
Ne, ne sjećam se ko si ni odakle si, ne znam ni da li si mi to rekla, ali se sjećam svojih riječi: "Pa kakve veze ima i ako nisi iz Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, Istočne ili Zapadne Hercegovine? Kakve veze uopšte ima i ako nisi Srpkinja?"
I samo si se nasmiješila i zagrlila me jače. I šaputali smo u zagrljaju, i u snu sanjali naše snove, kuću kraj rijeke, i onih troje, četvero djece što se ispred nje igraju i u rijeci brčkaju... Nije bilo ničega drugog, osim nas i ljubavi i snova u nama.
Ne, ni riječ više nismo morali prozboriti. Cijelim bićima utonuli smo jedno u drugo, i naše misli postale su misli Jednoga, a naša osjećanja, osjećanje Jednoga.
A onda, iznenada, morao sam iz tog zagrljaja ustati. Ti znaš zašto. Morao sam iz tog zagrljaja ustati, a želio sam te u njemu više nego život. I ustao sam na kraju, zbog tebe, zbog sebe, zbog Nas.
I odjednom, nestala je sva čarolija, a mi smo postali samo dva putnika u vagonu bez sjedišta u vozu bez odredišta.
Dok sam se odmicao osjećao sam kako mi srce ostaje u tvojim grudima, a duša u onom zagrljaju kojim si me iz vječnog leda u vječno proljeće uzela. Čitavu vječnost sam na vratima vagona proveo, a ti si sjedila ćutljiva i zagledana negdje put mene, nekoliko koraka volje i čitav beskraj straha od mene daleka.
Čekao sam... Ne, nisam mogao ni naprijed ni nazad... Čekao sam dok se zid vagona nije otvorio i glava jednog muškarca iz njega nije izvirila, glava mog rođaka jareće krvi i đavolskog pogleda.
U trenutku sam shvatio sve i sve je postalo tako lako i nevjerovatno prosto.
Isto kao što sam morao ustati, isto kao što sam morao svu tu vječnost bez tebe provesti, isto tako sam se morao i vratiti.
Čekala si me... Željela si me ponovo u zagrljaju, drugačijem možda od onoga prvog, ali u zagrljaju u kom samo ponovo osjećao sreću. Našu sreću...
U zagrljaju iz kog sam se probudio tog oktobarskog jutra, davne 1997. godine.
Bacio sam pogled na prazan krevet svoje sobe, s osjećajem savršenog blaženstva koji me je i dalje plavio. Da, napolju je bio divan dan, a ja sam plovio njime nošen zagrljajem iz sna.
Da... Napisao sam pjesmu, prvu nakon dugo vremena, prvu nakon pada srca i svih tih ledenih godina. Završavala se sa: "... dok te ne nađem, ili tragajući ne umrem..."
O, da... Bila je to pobjeda Zlatoustog, surova, beskompromisna i nadasve konačna.
I dok je Narcis svoju pticu čvrsto držao u rukama, to je Zlatousti svoju puštao i letio sa njom. I dok je Narcisov život bila borba da sačuva hladnu sigurnost, to je život Zlatoustog postao traganje za snom.
Narcisovi snovi donosili su led na njihovom putu i prazninu svojim ostvarenjem.
San Zlatoustog donosio je uvijek sreću i suze, letove iza granica beskraja prepunog života i padove u pustoš dublju od bilo kog osjećanja. Bog zna da još uvijek živi i da će trajati koliko i on sam."
Tebi, koju nađoh u svim onim zagrljajima...
