Kansas City - Chicago - Belgrade, i zamalo da nastavim dalje na "bloody English"-u koji mi se vec i previse krenuo da uvlaci u krv.
Sta da kazem nakon skoro 3 nedjelje boravka u "obecanoj zemlji" sem da je najvrjednije spomena bila moja posjeta jednom grckom restoranu, gdje sam se konacno jednom najeo k'o covjek sve uz baklavu i tursku (kod njih grcku kafu) nakon izvrsno pripremljenog girosa.
Da, hrana im je odvratna, bezukusna, bljutava, i da sam igdje vidio trotoar jos bih se i pitao od cega ih je lakse preskociti nego obici.

Ali da krenem od pocetka... Cim sam sletio tamo gdje tornadi svaki dan po neku Doroti odnesu sa sobom, upoznase me sa situacijom - ili ces morati da vozis, ili si dzaba ovaj put preletio. Ok, volim da vozim, ali kako nisam vozio otkako sam polozio vozacki prije 4-5 godina, ovo mi je doslo kao da mi je neko rekao: "upravljaces Apachem htio ti ili ne htio", ali dobro, sto se mora nije tesko, tako da sam jako brzo krenuo da uzivam u pogodnosti rentala na racun firme sve uz biranja najduzih mogucih puteva iz tacke A u tacku B. Na zalost - svaki put bih zaboravljao da pokupim racun na benzinskoj, ali hajde - moze nesto i na moj racun da ode.
Prerija... Beskrajnija od Panonije - uz brdasca, sume i potocice (vidio sam barem pet Indian Creekova, mada kako sam vozio, mozda sam sve vrijeme nailazio na jedan te isti), voznja uz neku dobru dzez stanicu - bio je to najljepsi dojam koji je Amerika (USA, da budem precizniji) ostavila na mene.
Istina, kada sam sletio u Chicago, jedan crnac za salterom mi pogleda pasos i rece: "O, Serb!" nasmija se i podize oba palca u vazduh: "Great, you are very good people, welcome to USA!" i ja se tu odusevim i zamalo krenem da spominjem neke zajednicke gene izmedju Srba i crnaca, pocev od basketa, pa do znate vec cega, ali nekako se vec suzdrzah, uzvratih osmijeh i zahvalih na lijepoj dobrodoslici.
Kasnije su me jos Ameri prijatno iznenadjivali - kasirke koje te svaki put pozdrave i popricaju s tobom, cak i u jednom ogromnom marketu velicine otprilike cetiri Merkatora na Limanu. Nevjerovatno prijatna usluga u hotelu u kom sam boravio, ljudi s kojima sam radio - sve u svemu, jako prijatna i fina nacija, i vjerovatno zbog te svoje blage i ugladjene prirode jako sklona manipulacijama od strane svoga rukovodstva i medija, ali i frustracijama koje se manifestuju samoubistvom i prije toga ubistvom 40-ak skolskih drugara, ali ovaj post i nije trebao da bude psiho-analiza Amera.

Ipak, jednom utisku ne mogu nikako da se otmem, od trenutka kada sam ugledao Chicago kako se promalja sa ivice velikih jezera, pa do ovog trenutka dok jedva cekam da uskocim na let 7686, a to je utisak praznine kojim citava ova zemlja zraci. Divna je... za one kojima je povrsnost bljestavila dovoljna da izmami osmijeh na licu i izazove osjecaj srece, ali za mene isuvise slicna jednoj jakoj dobroj masini - preciznoj, jakoj, lijepo izglancanoj, ali i dalje samo masini - bez dubine, bez duse, bez misli koja bi posegla za prosloscu ili u viziju buducnosti. I ljudi su upravo takvi - savrseno posveceni trenutku sadasnjem, opusteni bez proslosti i istorije jedne nacije izgradjivane kroz milenijume njenog postojanja, bez svih vrlina i mana koju ta pripadnost nosi, ali i bez bogatstva i dubine karakteristicnih za stare narode. Nemaju ni vizije buducnosti, jer drustveni sistem je takav da tezi od ljudi sto vise da izvuce odmah i sada, tako da ljudi ne stizu ni da razmisljaju o njoj, savrseno uhvaceni u klopku sadasnjosti, sa osmijesima na licima, predusretljivoscu, ali opet u svemu tome i povrsnoscu, ne mogu da ih nekako ne volim, ali i zalim na neki drugi nacin.

Nikada se ne bih mogao uklopiti ovdje... ovdje gdje je svaki grad od ovih nekoliko sto sam posjetio, bez obzira da li pociva na obalama jezera, u preriji, ili kraj Missourija, zapravo jedan isti grad, moderan, organizovan, uzurban, ali i opusten na svoj nacin, i kao takav jedna ista prica. Nedostaje mi Evropa, gdje je svaka nacija prica za sebe, sa svim svojim karakteristikama, kompleksima, rivalitetima prema susjednim nacijama, i ljubavima prema nacijama koje pocivaju iza njih. Nedostaju mi Evropski gradovi, gdje je svaki grad prica za sebe i svaka ta prica ima u sebi 10 drugih prica, izgradjivanih hiljadama godina.
Toliko toga mi ovdje nedostaje, ali znam da ce mi nesto nedostajati i kada se, Boze zdravlja, vratim kuci, nedostajace mi mozda osjecaj apsolutne slobode kojom ova americka praznina zapravo zraci. Kao da me je neko izbacio u bespuce univerzuma sa benzinskim pumpama u svakom susjednom sazvjezdju... Na trenutak zamislim da umjesto sto i kusur mehanickih konja, jasem onog jednog organskog, negdje nazad u proslost, kada je lutanje bilo izraz povratka sreci koja te ceka uvijek negdje iza sljedeceg brda, rijeke, ili podno neke tamo jedva vidljive planine.
Mozda se jednoga dana zbog tog osjecaja slobode i vratim ovoj zemlji, ali na dovoljno kratko vrijeme, jer nikada se ne zna - ono Nista iz neke "price bez kraja", itekako zna da bude opijajuce...