Znam, ocekuje od mene da mu to dokazem, onoliko nesvjesno, koliko i svjesno. Zna da je u krivu, ali cika me, kao sto starac cika svog unucica, da mu dokazem suprotno. Samo sto on nije starac, i ja se ne osjecam kao unucic. Znam ga, bolje nego sto on misli da mene zna, a misli da me poznaje dobro. I zato ga ostavljam u zabludi, jer zapravo sam veci starac od njega, umoran i zadovoljan spoznatim, bez snage da ucinim sebe boljim covjekom, barem ne ovaj put.

Vrijeme je postalo bezlicni kontinuum. Godisnja doba, raspale kuce, suplje patike, nisu stvari po kojima bih mjerio vrijeme. Zaglavili smo, svi kolektivno, i zaglavili smo i vrijeme sa sobom. U strahu od sutra, okrecemo se proslosti. Idealizujemo krvnike, zaboravljamo stare greske spremajuci se da ih ponovimo. Tako se ne vodi drzava. Tako se ni u kafani ne bi smjelo ponasati. Tamo gdje glupost glavnu rijec vodi, podlaci trljaju dlanove...

Ostavljam ga sa njegovim mislima... Bilo je prijatno provesti dan ispred te kamene kuce, brsljanom obrasle, na osuncanom proplanku bogatom mirisima hercegovackih livada. Zmija je uvijek bila tu, u tom kamenu, zaglavljenom izmedju noznih prstiju, zajedno sa izdancima kadulje i hajducke trave.

"Suprotnost zlu nije dobro, nego ljubav, bas kao sto je suprotnost dobru ravnodusnost, i kao sto postoji jasna razlika izmedju postojanja i nepostojanja, odgovorno tvrdim da u svijetu zlo i dobro ne postoje, nego na mjestu njih postoje ljubav i ravnodusnost", cika me tim rijecima i sada, ceka da ga demantujem, ali preumoran sam za beskrajna nadmudrivanja, bez svrhe i smisla.

Ne osvrcem se vise nazad. Veceras je jedan mladic dao zivot za slobodu, za nesto sto je smatrao boljim svijetom. Ubilo ga je ropstvo onih koje je pokusavao da oslobodi.

Mozda nam jednostavno, vise nije vazno...

Idem nekamo, kroz tamu. Ne vidim svjetla, ali ne mogu da stanem. Vrijeme i prostor se slivaju u bezlicni kontinuum oko mene... Moji koraci, moj su zivot.